Nova knjiga o čuvenom režiseru – srž dileme zvane Kubrik

Najnoviji memoar o Kubriku stiže od Stenlijevog vozača. Emilio D’Alesandro – jedan od njegova tri asistenta što su obavljali gotovo sve administrativne i fizičke poslove. „Nisam ni imao vremena da gledam Stenlijeve filmove. Znao sam o čemu govore: slušao sam ga kako razgovara sa scenaristima; bio sam na lokacijama svakog dana; upoznao sam glumce; prevozio sam rekvizite“, piše Emilio

Stanley-Kubrick_Film-Icon_HD_768x432-16x9
Foto: www.biography.com

(Stenli Kubrik i ja: trideset godina uz njega – Stanley Kubrick and Me: Thirty Years At His Side; Emilio D’Alessandro, Filippo Ulivieri; Arcade Publishing, New York, 2016; 357 str.)

c5fbd39aace883e011716db0229abd6f
Foto: www.vijesti.me

Naslov teksta je bezazleni termin koji je izmislio ništa manje dobroćudni engleski pisac SF-a, Ijan Votson. On je sa Kubrikom gotovo godinu dana, tokom 1990-te, rabotao na scenariju za film Vještačka inteligencija. Kad se radi o memoaristici o velikom reditelju, Votson je, vjerujem, ostavio najbolju impresiju o njemu. Prikazao je Kubrika onakvim kakav je u kretivnim naporima zbilja i bio, s brojnim idiosinkrazijama koje manje-više svi skladištimo u sebi, ali što su kod toga čovjeka, zahvaljujući okolnostima, bile, izgleda, udesetostručene.

Suptilno je i sjećanje Majkla Hera, izuzetnog pisca (Dispatches) i scenariste (Full Metal Jacket); par tekstova koje je napisao za Vanity Fair objedinio je u sveščici Kubrick. Sve je ovo na neki način poslužilo kao odgovor na pretežno negativnu knjigu Frederika Rafaela, odavno nezapaženog pisca, inače scenariste posljednjeg Kubrikovog filma, Eyes Wide Shut.

Rafael je bio popularni scenarista tokom 1960-ih, dobitnik oskara za Darling. Kontroverzni memoar, Oči širom zatvorene, prigodno je objavio odmah poslije Kubrikove smrti, 1999. Rafaelova knjiga je solipsističkog karaktera, u velikoj mjeri okrenuta samom (i na mahove) vrlo pompeznom autoru, gdje on, sudeći o Kubrikovom načinu na koji se suočava s novim projektom, pokušava da dokuči da li je reditelj Odiseje: 2001. zbilja genije ili samo priglupa, bezosjećajna budala.

Najnoviji memoar o Kubriku – veći od sva tri gore navedena zajedno – stiže od Stenlijevog vozača. Emilio D’Alesandro će ubrzo postati jedan od njegova tri asistenta što su obavljali gotovo sve administrativne i fizičke poslove. A kasnije će Emilio izrasti u člana Kubrikove familije. Jedini će imati pristup njegovim kancelarijama, a zatim će mu biti lični asistent prilikom snimanja Eyes Wide Shut, gledajući kako reditelja postepeno nadigrava fizička i mentalna iscrpljenost. Sve ono što je bilo Stenlijevo vremenom je postalo Emiliovo, od automobila pa do garderobe.

Emilio, inače bivši trkački as, toliko je svojevremeno prirastao za srce Ijanu Votsonu, da je ovaj pisac natuknuo kako bi najbolja knjiga o Kubriku zapravo bila ona koju napiše sâm Emilio. I napokon evo te knjige, prethodno objavljene u Italiji (2012), a upravo prevedene na engleski. No, sudeći prema prvih 150 strana, izgledalo je da ona neće biti ništa od onoga što je Votson naslućivao da takva knjiga može da ponudi.

Emilio pokušava da sažme tri decenije frenetičnog dirinčenja za reditelja i pritom ne krije da nije intelektualac i da zapravo zna vrlo malo o stvarima kojima se bavi njegov poslodavac. U početku je ovakav stav najveća slabost. Uzmimo u obzir slučaj kad engleski novinar Aleksandar Voker navrati kod Kubrika, što je očito radio svako malo. Na verandi ga dočekuju Stenli i Dajen Džonson, scenaristkinja Isijavanja. „Njih troje bi proveli čitavo popodne u razgovoru, dogovarajući se, vijećajući, analizirajući.“

Nažalost, upravo takve konverzacije – srž dileme zvane Kubrik – u prvoj polovini Emiliove knjige biće nepostojeće. U naslovu o Kubriku sâm Kubrik će, izgleda, najmanje biti prisutan. Naravno da on nije izopšten iz cjelokupne slike, ali će na tim stranicama ujedno biti zabrinjavajuće rijetka pojava.

Isto tako, kad Emilio svojem ko-autoru, F. Ulivijeriju, pominje određene okolnosti – kao npr. Kubrikov strah od letenja, iako je bio licencirani pilot – u tekstu se ne nudi niti jedna rečenica uvoda, baš kao i u onom obimnom Saramagovom putopisu o Portugalu, naizgled sebično usmjerenom samo na starosjedioce.

Dakle, polovina knjige pokazuje koliko je Kubrik bio zauzet čovjek. A kad je Kubrik zauzet, to onda znači da o tim stvarima ponajmanje diskutuje sa Emiliom. Na kraju, Emilio jamačno nije filmski istoričar poput Majkla Simenta i ne očekujemo od njega da u međuvremenu to i postane. Ipak…

Kod snimanja Berija Lindona nećemo čuti o Kubriku, ali hoćemo o komplikovanoj logistici, dok se ekipa iz Albiona selila u Irsku. Emilio je imao nesreću da ga zaustave na irskoj carini sa teretom od 2 kg prezervativa. Njih je nosio za filmsku ekipu u katoličkoj zemlji gdje su prezervativi bili zabranjeni.

Jednom je Stenli Emilija s porodicom primio u sopstveni dom. Da je mogao, garantovano bi ga i preselio kod sebe – kasnije je htio da mu kupi kuću, da bi bili što bliže – ali je od njega, samim tim, očekivao da mu konstantno bude na raspolaganju 24 časa dnevno. U početku su Emiliovi utisci prevashodno usredsređeni na najpovršnije doživljaje nečega što bi trebalo, barem donekle, ili reda radi, da izgleda kao zaokružena cjelina.

A zatim kao da počinje sasvim druga vrsta knjige – pamćenje se izoštrava, čak i Ulivijerov upliv postaje znatno veći (pojedini dijelovi knjige su pretjerano stručni i rogobatno zvuče kao da su pisani za specijalističke filmske časopise) i Kubrik više-manje dolazi u epicentar Emiliovih sjećanja. Upečatljiva sjećanja sa Stenlijem su i najbitnija.

„Stenlijeva ljubav prema životinjama nije poznavala granice, skoro da je na mahove bila i nerazborita, ali je bezuslovno uključivala sva živa bića. On bi veterinaru čak poveo i pčelu koja bi se obeznanila ako bi udarila u zatvoreni prozor.“

Stenliju je takođe vrlo teško padalo čim bi uvidio da ljudi oko njega traže druge poslove. Isto se zbilo i sa najstarijom ćerkom, Katarinom, koja je u 30-oj godini odlučila da živi sama. Ubrzo je iz kuće pošla i druga ćerka, Anja. Nije lako prihvatao ma i najmanju geografsku udaljenost između njih, i negodovao je protiv bilo kakvih izmjena u svakodnevnici. „Zbog čega mi to rade?“ često se pitao Stenli.

Emiliovi problemi dolaze u čestim momentima kad bi uvidio da najveći dio dana radi bez prekida i da počinje da gubi dodir sa vlastitom porodicom. „Nisam ni imao vremena da gledam Stenlijeve filmove. Znao sam o čemu govore: slušao sam ga kako razgovara sa scenaristima; bio sam na lokacijama svakog dana; upoznao sam glumce; prevozio sam rekvizite; čak sam, zbog provjere, gledao sve prve printove s dnevnog snimanja izjutra u laboratoriji. Pa i da jesam imao vremena, nakon svega, zbog čega bih uopšte i htio da gledam njegov film od početka do kraja?“

Lojalni Emilio će nekoliko puta probati da ga napusti, ali će mu Kubrik obećati manje radno vrijeme i veću platu. Međutim, novac nije imao veze s Emiliovim odlukama da promijeni posao. On je porodičan čovjek i divan, zahvalan radnik koji, prirodno, dobar dio dana želi da provede sa suprugom i njihovom djecom. Tek je 1994. uspio da se izlakta za svoju slobodu i vrati se u Italiju, iako ni onda njegov posao s Kubrikom nije bio okončan. Telefonom bi se čuli čuli i po nekoliko puta sedmično. Emilio je bio s njim od 1971. godine.

No, svestrani čovjek se ipak vratio da mu pomogne oko posljednjeg filma. Pri kraju dvogodišnjeg snimanja, Emilio će primijetiti nagle nastupe iznemoglosti kod Stenlija, koji bi pri povratku kući iznenada postajao umorniji, manje pričljiv i senilniji, što se nikada prije nije dešavalo. Poglavlje o Eyes Wide Shut je veoma dirljivo. Stenli umire od masivnog srčanog udara par dana nakon što je okončao montažu filma.

Naposljetku, knjigom Emilia D’Alesandra dobijamo još jedna finu memoaristiku o kubrikijanskom univerzumu. Ali ako već treba da pročitate samo jedno, i to kraće, sjećanje o SK-u, onda neka to ipak bude slapstik-tekst Ijana Votsona, „Plumbing Kubrick“, kojeg možete naći na netu.

 Izvor: Ratko Radunović, vijesti.me

Оставите одговор