Ebenze, Guzen, Harthajm: nacističke fabrike smrti

Nijedan od tri područna logora Mauthauzena, ni robovsko kopanje tunela u Ebenzeu, ni krematorijum u Guzenu, ni medicinski eksperimenti u Harthajmu, nisu zaobišli ljude sa ovih prostora

20100305_491-ItemID-164403-lrg_670x0
Foto: www.nadlanu.com

Vlasnik kuće pred kojom smo se parkirali brižljivo je odabrao muškatle za gredicu pod svojim prozorom: poređao ih je u valeru od intenzivno crvene do blijedo roze. I njegove komšije iz lijepih, nevelikih kuća sa fasadama u pastelnim bojama imaju vrtove sa gustim, smaragdno-zelenim živim ogradama pravih linija, lijepo uređene travnjake, cvatove ljubičastog jorgovana, šarmantne žute cvjetiće „dan i noć“. Moglo bi to glatko biti slika na razglednici sa natpisom „Pozdrav iz Austrije“, ali Ebenze to nije. Kao što ni Mauthauzen posle Drugog svjetskog rata više nije samo tiho seoce na obali Dunava, kako su ga vidjeli putopisci iz nekih predratnih vremena.

Tunel-u-Ebenzeu
Gradeći tunele za potrebe nacističke ratne industrije, poslednjih meseci rata dnevno je stradalo po 350 logoraša (Foto J. Čalija)

Ebenze je bio područni logor u sistemu koncentracionog logora Mauthauzen, jednom od najsurovijih gdje su nesrećni internirci tokom Drugog svjetskog rata bili odvođeni. Tu gdje su danas kuće sa brižljivo uređenim dvorištima bile su barake za logoraše, ograđene bodljikavom žicom i čuvane sa visokih stražarskih kućica. Odatle, nekoliko stotina metara dalje, zatočenici logora Ebenze odvođeni su u strme planine gdje su kopali tunele za potrebe nacističke vojne industrije, čije su fabrike stalno bile na nišanima savezničkih bombardera. Samo jedan od tih tunela je otvoren za posjete, ostali se, kako saznajemo, i dalje koriste, neki i za vojne potrebe. Onaj koji se može vidjeti zaprepašćuje svojom veličinom. Sa betonskim svodom i zidovima od cigala, visok 15 i širok oko 20 metara, impozantnošću djeluje nespojivo sa fotografijom svojih graditelja: živih kostura ošišanih do glave, u tankim, prljavim dronjcima. Hranjenih prokuvanim korama od krompira i sa 150 grama hljeba dnevno. Poslednjih mjeseci rata umiralo je i do 350 ljudi dnevno, a nacisti su dovlačili nove i nove nesrećnike u Ebenze, da grade monumentalnu podzemnu fabriku naoružanja.

Logorasi-Ebenzea
Foto: J. Čalija, politika.rs

Teško je procijeniti da li strašniji utisak ostavlja sve ono što se danas može vidjeti u Ebenzeu ili činjenica da on čak i nije bio najsuroviji područni logor Mauthauzena. Jedan je bio još stravičniji – Guzen. Oformljen 1940. godine, da služi kao pogonsko gorivo rata, kao fabrika za proizvodnju naoružanja. Njegovi zatočenici iskopali su čak sedam km podzemnih tunela. Kao i u Ebenzeu, radili su najprimitvnijim alatkama i vrlo brzo bi stradali. U Guzenu se nalazio i krematorijum: tu je spaljeno oko 37.000 ljudi. Radno sposobni bili su sredstvo rata, predmet  besmislenih iživljavanja i torture, istrebljenja. I ne samo to. Korišćeni su i u „naučne svrhe“. Na desetak km od Mauthauzena, u Alkovenu, u renesansnom dvorcu Harthajm, obavljali su se medicinski eksperimenti na logorašima Mauthauzena. Nacistički ljekari vježbali su na njima operacije, isprobavali nove lijekove, testirali koliko mogu da izdrže u ledenoj vodi… U tom dvorcu užasa eksperimentisalo se sa načinima ubijanja, sa gasnim komorama i krematorijumima. Bila je to laboratorija nacističke fabrike smrti. Prve žrtve bili su oni koji su proglašeni za radno nesposobne. Četvorospratni dvorac Harthajm bio je Zavod za umobolne koji su nacisti pretvorili u jedan od šest takozvanih Zavoda za eutanaziju i gaziranje. Po broju umorenih, oko 30.000, Harthajm je bio na prvom mjestu. Imao je četiri krematorijumske peći i gasne komore. Eutanazija je sprovođena sa jezivom pedanterijom. Proračunato je koliko će država za deset godina eliminisanjem „radno nesposobnih“ uštedjeti novca na hrani. Dokument sa tim proračunom sa brojkom 885.439.800 rajhs maraka iskucanom crvenom bojom dio je stalne postavke memorijalnog centra Harthajm. Odmah ispod njega, nalazi se drugi dokument: tabela „uštede” u namirnicama: krompiru, šećeru, slanini, puteru…

Nijedan od ova tri područna logora Mauthauzena, ni robovski rad i kopanje tunela u Ebenzeu, ni krematorijum u Guzenu, ni medicinski eksperimenti u Harthajmu, nisu zaobišli ljude sa ovih prostora. O tome svedoče i spomen-ploče svakom od njih. U Ebenzeu, osim centralnog spomenika koji je žrtvama logora podigla SFR Jugoslavija, na zidu gdje su ploče koje su potomci, Italijani, Jevreji, Poljaci, Španci, podizali svojim stradalim precima nalazi se i pločica od bijelog mermera. Na njoj je slika muškarca sa šajkačom. Pored nje piše: Dušan Krivokapić (1900-1945) i logoraški broj 29692. U Guzenu, u ograđenom prostoru gdje se nalazi krematorijum, na jednom od zidova slična bijela mermerna tabla. Mihajlović P. Živojin (1910-1944) Vinarce- Leskovac Jugoslavija, piše na njoj. I fotografija čovjeka uslikana iz poluprofila, u odijelu i sa kravatom. „Svojim drugovima umorenim u dvorcu Harthajm Bivši internirci KL Mauthauzen iz Jugoslavije” uklesano je velikim crnim slovima na tabli u prizemlju dvorca Harthajm.

4776_10_570
Foto: www.va.mod.gov.rs

Uobičajena je fraza da ovi strašni prostori danas opominju i upozoravaju da se užasi koji su se tu dogodili nikada ne ponove. Druga fraza – da život teče dalje – dobija potvrdu odmah iza zidina memorijalnog kompleksa u Ebenzeu, u lijepo uređenim kućama pastelnih boja.

Život teče dalje i u Guzenu: nekadašnja upravna zgrada zloglasnog logora, sa originalnom ulaznom kapijom, gotovo neizmijenjena, danas privatna kuća.

Život teče dalje i u Harthajmu, do kojeg vodi putokaz na kojem piše Institut Harthajm. Tamo se i sada, na nekoliko stotina metara od zgrade dvorca, nalazi institut za ometene u razvoju. Štićenici poslužuju goste u kafiću naspram ulaza u memorijalni centar.

Izvor: Jelena Čalija, politika.rs

Оставите одговор