,,Logoraški sindikat“ u nacističkoj fabrici smrti

U logoru gdje se svakodnevno umiralo od posledica robovskog rada, gladi, bolesti, smrzavanja, gdje su zatočenici streljani, tučeni do smrti, odvođeni u gasne komore, osnovan je Međunarodni komitet logoraša: pomagali su jedni drugima, rizikujući sopstvene živote
Glavni-ulaz-u-Mauthauzen
Foto: Jelena Čalija, politika.rs
Niz stepenice koje vode ka kamenolomu Viner Graben gotovo svi posjetioci silaze zagledani u cipele. Stepenice su nejednake, strme, pa bi se spoticanje moglo završiti padom sa težim posledicama. Mi, današnji posjetioci, imamo udobne cipele i sve vrijeme ovoga svijeta da nogu pred nogu stignemo do podnožja. Oni koji su silazili i uspinjali se uz njih prije više od sedamdeset godina, nosili su drvene klompe, teške kamene gromade na leđima i logoraški broj na tankoj, pocijepanoj bluzi. Preživjeli zatočenici koncentracionog logora Mauthauzen dobro su zapamtili ove stepenice. Prozvane su „stepenice smrti“ jer su tu stotine i stotine ljudi izgubili život. Spoticali su se i stropoštavali u ambis dubok 40 m, padali su od iznemoglosti izvlačeći teško kamenje iz kamenoloma, u smrt su ih gurali esesovci ili su se, željevši da okončaju pakao Mauthauzena, sami bacali niz liticu. Na dnu blatnjavog jezera u podnožju kamenoloma i danas su kosti mnogih od njih.
0_e7579_72ccb6f_orig
Foto: hist-etnol.livejournal.com

Viner Graben nalazi se na nekoliko stotina m od zidina Mauthauzena. U nacističkoj nomenklaturi vodio kao logor trećeg, poslednjeg stepena (kazneni logor). Internirci su dovoženi sa dokumentima u koje je upisana napomena „povratak nepoželjan“. Sa stopom smrtnosti koja je bila veća jedino u Aušvicu, koncentracioni logor Mauthauzen bio je poslednje odredište za najmanje 90.000 ljudi. Ta brojka zasigurno je veća, budući da mnogi transporti nisu ni beleženi, pa pojedine procene idu i do 200.000 stradalih. Smrtnost je sveprisutna i unutar i van zidina centralnog logora Mauthauzen. U barakama gdje su se izgladnjeni logoraši mogli grijati jedino tiskajući se jedni uz druge. Na apelplacu ispred redova baraka, gde je prebrojavanje i postrojavanje zatočenika ponekad trajalo satima, čak i kada se temperatura spuštala i do minus dvadeset stepeni. Na stepenicima ka kamenolomu, gdje se neretko dešavalo da teški kamen ispušten iz izmorenih ruku logoraša pobije desetine nesrećnika koji su bili iza njega. U logoru oformljenom 1938. godine na Hitlerov lični zahtjev, zatočenici su umirali u prosjeku posle šest mjeseci, sa stopom smrtnosti 56 odsto.

mauthauzen_kamenolom
Foto: banija.rs

Ovdje su dovoženi i sužnji iz Srbije. Ka sjeveru Austrije, tih ratnih godina idu masovni transporti iz logora Banjica i Sajmište – u drvenim stočnim vagonima, bez vode i hrane, danima se putovalo do novog pakla, Mauthauzena. Najmanje 7.500 Jugoslovena, kako ih je vodila administracija logora, a među njima najviše Srba, bilo je ovdje zatočeno. Prema tim izvorima, u Mauthauzenu je umrlo 3.700 njih, kao i 53 Hrvata i 25 Slovenaca. Prvi zatočenici sa ovih prostora stigli su u logor u ljeto 1941. godine. Među njima je bio i Miloš Rajšić, logoraški broj 796. Kao da je prkosio surovoj statistici logora, Rajšić je u Mauthauzenu dočekao oslobođenje, 5. maja 1945. godine, kada su u njega ušle američke trupe. Tu gdje se svakodnevno strada od posledica robovskog rada, od gladi, bolesti, smrzavanja, gdje su zatočenici streljani, tučeni do smrti, odvođeni u gasne komore, život se uporno inatio sa smrću. Tamo gdje su hiljade ljudi ubijane kao bezimeni brojevi, uprkos trudu nacista da sa svojih zatočenika izbrišu svaki ljudski lik, opstala je solidarnost i saosećanje za patnje drugog. Bilo je mauthauzenskih „šindlera“, poput Slovenca Bruna Gerdovića, koji je uredno popisivao Jugoslovene, trudeći se da im na svaki način pomogne, da im dostavi hranu ili ih skloni sa teških poslova. Rizikujući sopstvene živote, trojica logoraša iz Srbije, Uroš Malinović, Velibor Marić i Savo Penezić, rešavaju da pokopaju kod logorskih zidina tijela surovo mučenih i ubijenih britanskih i holandskih avijatičara.

mauthauzen-1399746256-494123
Foto: www.kurir.rs

U logoru gdje su bili zatočeni ljudi iz više od 40 zemalja, međunarodna solidarnost, koja danas sve više postaje mrtvo slovo na papiru, suprotstavljala se nacističkoj mašineriji smrti. Bila je to borba Davida i Golijata, ali među izgladnelim logorašima bilo je onih koji su vjerovali da će se ona završiti baš kao u biblijskoj priči. Tako je u zloglasnom Mauthauzenu, koji je bio ustrojen tako da ga je bilo gotovo nemoguće preživeti, 1944. godine osnovan, na inicijativu španskih zatočenika, Međunarodni komitet logoraša. Cilj im je bio da ispomažu jedni druge. Taj ilegalni „logoraški sindikat“ prerastao je u Međunarodni komitet Mauthauzen, koji još postoji i okuplja 21 zemlju, među kojima je i Srbija.

Nešto od te internacionalne solidarnosti i danas je sastavni dio protokola obilježavanja godišnjice proboja logora. Svake godine u maju, državne delegacije koje polažu vijence u znak sjećanja na svoje sunarodnike stradale u ovom logoru, odaju poštu i žrtvama iz drugih zemalja. Na brdovitom proplanku odmah iza zidina Mauthauzena nalaze se nacionalni spomenici više od 20 država, podignuti u znak sjećanja na stradale zemljake. Osim zvaničnika tih zemalja, uobičajeno je da vijence tu polažu i delegacije iz drugih država. Posebno se odaje pošta žrtvama kod centralnog spomenika, sarkofaga na apelplacu unutar samih zidina logora.

Mauthauzen-Kamen-temeljac-za-Spomen-kapelu-srpskim-zrtvama
Foto: www.vesti.rs

Na kratko pomislite da je današnji svijet bolji nego što jeste, dok kao posjetilac ovogodišnje komemoracije, gledate kako poljska delegacija sa gardistima u stavu mirno i počasnom vojnom muzikom polaže vijenac ispred spomenika jugoslovenskim žrtvama. Ili dok srpska delegacija, Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ambasade Srbije u Austriji, Udruženja zatočenika Mauthauzen i ratnih veterana, praćeni studentima Kriminalističko-policijske akademije u svečanim uniformama, odaje poštu španskim žrtvama, ispraćena srdačnim aplauzom Španaca. A onda pogledate vijesti i zabrinete se da će međunarodna solidarnost postati samo dio protokola.

Izvor: Jelena Čalija, politika.rs

Оставите одговор