Nezvanci su odmah pucali (3)

Mihailo Stankov Radulović, umro u Beogradu u 19. godini kao pitomac vojne akademije, sa sestrom

„Te noći, 8. marta 1942, svi smo bili na okupu u kući“, kazuje dalje Radomir Stankov Radulović u svom sjećanju na tragediju koja je te noći zadesila njegovu porodicu. „Bilo se već uveliko smrklo i bila je postavljena večera kad su trojica s puškama na gotovs rupila na vrata, gotovo ih izvališe iz šarki:
`Ko je kapetan Radulović?`, pita jedan.

`Ja sam kapetan Radulović!`, ustade moj otac.

Ja sam u tom trenutku sunuo pored njih na vrata – shvatio sam šta se sprema i požurio da obavijestim rođake. Oko kuće su čekale tri-četiri zasjede, nalijetao sam na njih, vikali su na mene da stanem, ali se ja nijesam zaustavljao, niti su uspjeli da me uhvate i zadrže.
Džaba sam žurio i rizikovao, prije nego što sam ja stigao do rođaka, u kući je sve bilo gotovo…

Poslije mi ispričali kako je bilo. Nezvanci ocu rekli da mora da krene sa njima u štab. On im odgovorio da na takvoj karamlučnoj noći neće nikud iz kuće, a kad svane doći će sam. Nije bilo mnogo ubjeđivanja – oni odmah pucali. Već od prvog pucnja ugasila se lampa i u mraku je nastao pakao…

Na zidu, u visini očeve glave, ostala su četiri zrništa, tragovi četiri metka, od kojih ga je jedan pogodio u vilicu, a zrno je izašlo na potiljak – bijaše mu i šajkača probijena na potiljku…

Milosava Radulović

Đed Stanko je sjedio iza šporeta i, iako mu je bila već osamdeset i šesta godina, onako goloruk je skočio i uhvatio se u koštac sa jednim od dželata. Pokosio ga je rafal – imao je sedam prostrelnih rana u predjelu stomaka, ali ipak nije odmah klonuo, u polumraku je iznad već mrtvog sina Stanka glasno zalelekao, a onda se srušio na postelju pored koje je Stanko pao. Izdahnuo je tek ispred zore…

U opštem metežu – ja nikad nijesam saznao kako – najstarija mi sestra Milosava je sačuvala prisebnost: da li je dograbila đedov pištolj ili pušku – u kući je bio jedan prekraćeni karabin – tek pucala je pribrano i na pragu ubila jednog od napadača, drugoga ranila, a treći je po mraku uspio da umakne napolje…

Sjutradan po zori kuća je opkoljena – bilo je, mislim, više od pedeset vojnika jer su se, izgleda, plašili da bi naši rođaci mogli pružiti otpor. Poniješe tog poginulog partizana i zaprijetiše da se otac mi i đed ne smiju sahraniti u groblju nego tu na imanju, a mene i sestre mi Milosavu i Ljubicu odvedoše u Gornje Polje u zatvor – ostali smo jedno deset dana.

Kad su mene doveli na saslušanje, pitaju ko je pobio partizane. Ja velim – đed, a Radoje Dakić – Brko kaže: ma kakav đed, taj da je imao oružje pri ruci, kakav je junak bio, nijedan živu glavu iz kuće ne bi iznio…

Milun – Mićko Čvorović sa lobanjom tetke Milosave  na kojoj se jasno vidi ulazna rana od metka

Jedne noći, tri-četiri dana kasnije, dođe patrola u zatvor i jedan pita koje je starija šćer kapetana Radulovića. Milosava se javi i krenu da se oblači i obuva, a taj veli da ne treba, neće daleko…“

Dželati
Radomir Radulović tvrdi da se partizan kojeg je ubila njegova sestra zvao Mijat Bulatović i da je taj ubio njegovog oca Stanka, a da je u patroli bio i Vojo Mijušković, kojeg je Milosava ranila na pragu kuće, i još jedan, koji je umakao bez rane. Njegova sestra Ljubica, međutim, tvrdi da se glavni dželat, kojeg je ubila Milosava, zvao Jozo Vujičić, da je Bulatovića ranila, a da je Mijušković uspio da pobjegne bez rane…

Konfiskacija
„Poslije tragedije koja se desila u našoj kući, poslije ubistva đeda i oca i strijeljanja sestre Milosave“, veli Radomir Radulović „konfiskovali su nam 40 ovaca, šest krava i konja. Dali su nam za utjehu potvrdu na kojoj je pisalo da je imovina oduzeta `uništenim narodnim neprijateljima Spasoju i Stanku Raduloviću`. Ostavili su nam samo šest ovaca i kravu…“

Budo Simonović
(Sjutra: OSTAO ŠIROKI TRAG)

Оставите одговор