Poslednju poharu Cetinja i Cetinjskog manastira počinio je Mahmut – paša Bušatlija, silnik i goropadnik kojem ni sultan nije mogao doći glave
Te 1697. godine na vladičanski tron na Cetinju stupa mladi jeromonah Danilo Petrović. Ne zna se sigurno koliko je godina imao, ali je svakako bio veoma mlad i zna se da mu je kršteno ime bilo Nikola – Nikola Šćepčev Eraković, po ocu Šćepcu i zaseoku Erakovići na Njegušima u kojem su živjeli Petrovići:
– Danilo je ubrzo otišao u Pečuj u Mađarsku – kazuje istoričar Predrag Vukić – gdje se u izgnanstvu nalazio izbjegli pećki patrijarh Arsenije Treći Čarnojević, inače i sam rodom sa Cetinja. On ga je tu u Pečuju 1700. godine rukopoložio za mitropolita Crne Gore, brda i primorja. Tom prilikom mu je izdao „sinđeliju“ kojom je odredio da se pod jurizdikcijom njegovom, osim stare Crne Gore, nalaze još i oblasti Grblja, Paštrovića, Luštice, zatim Bar, Ulcinj, Skadar, Podgorica, Kuči, Piperi, Bratonožić, Bjelopavlići, Morača i Rovca. Vladika Danilo je ubrzo potom obnovio Cetinjski manastir, ali na novoj, sadašnjoj lokaciji, na kojoj se, nesumnjivo, ranije nalazio dvoj Ivana Crnojevića, u narodu poznatijeg kao Ivan – beg. Obnova je trajala tri godine, u razdoblju između 1701. i 1704.
Bosanski vezir Ahmed – paša Šavčalija će, ni deset godina kasnije, 1712, ponovo poharati Cetinjski manastir, ali mnogo veću poharu je dvije godine potom izvršio bosanski vezir Numan paša Ćuprilić (bio je, inače, albanskog porijekla, prim.B.S). On je u oktobru 1714. godine pregazio Crnu Goru i temeljno opustošio Cetinje i Cetinjski manastir. Vladika Danilo je blagovremeno izbjegao i pred tom silom se prvo sklonio u Mlecima, a odatle je potom otišao u Rusiju…
Cetinjski manastir će opet temeljno biti obnovljen tek deset godina kasnije, a po peti, i poslednji put, ovu svetinju će još jednom poharati Bušatlije. Pored toga što ga je Sulejman – paša Bušatlija dva puta harao i razarao (1685. i 1692), pohod na Cetinje je gotovo sto godina kasnije preduzeo i Mahmut-paša Bušatlija, takođe daleki potomak Skender-bega Bušatlije, odnosno poturčenog Staniše-Stanka Crnojevića.
– On će – kaže Predrag Vukić – u junu 1785. godine sa velikom vojskom krenuti na Crnu Goru, a osnovni cilj mu je bio da popali Cetinje i pohara Cetinjski manastir. Vladika Petar Prvi Petrović Njegoš nije u tom trenutku imao snage da se odupre Mahmut-pašinoj sili pa je on lako ostvario svoj naum.
Na Cetinju je napravio pustoš. Zadržao svega tri dana,od 24. do 27. juna 1785, a onda u povratku pregazio i Paštroviće, koji su u tom trenutku bili pod mletačkom vlašću. Spržio ih je i pod nož stavio sve što se na vrijeme nije sklonilo pred njegovom ordijom, čak i djecu, žene i starce. Pri tom je uspio i da zarobi jedan broj viđenih Paštrovića, među kojima će biti i pop Rade Andrović, koji je u jednom trenutku ispod mantije izbukao kuburu i pokušao da ubije Mahmut-pašu. Kubura je, međutim, zatajila, pa je pop Rade odmah ubijen.
Mahmut – paša Bušatlija je, što je manje poznato, bio odmetnik od centralne turske vlasti – veli dalje profesor Vukić. – Tačnije, on bi povremeno, kad bi procijenio da mora i da od toga ima koristi, licemjerno priznavao sultana, a onda bi se ponovo odmetao i radio po svome. Poznato je da je carigradska Porta tri puta slala kaznene ekspedicije na Skadar i neposlušnog Bušatliju, ali je Mahmut – paša svaki put u tim sukobima izlazio kao pobjednik i ekspedicije bi se grdne i poražene vraćale u Carigrad. Centralna turska vlada, dakle, nije u to vrijeme imala snage da dođe glave osionom skadarskom paši.
Bilo je to vrijeme kada se tursko carstvo opasno ljuljalo i nalazilo u fazi neminovnog rastakanja njegove moći. Mnogi oblasni begler-begovi, paše i veziri, administrativni upravitelji i namjesnici, takođe su otkazivali poslušnost i na svojoj teritoriji se ponašali kao država u državi. Centralna vlast je gubila uticaj i nije mogla više da suzbije separatizam lokalnih moćnika i odmetnika kakav je bio skadarski Mahmut-paša Bušatlija…
Zanimljivo je da ulcinjsku pirateriju dugo niko nije mogao da suzbije i obuzda. Ulcinjski gusari su dugo bili sila za sebe i nijesu nikoga zarezivali. Oni su, recimo, često na svoju ruku, mimo saglasnosti Carigrada, napadali i pljačkali mletačke brodove na Jadranu kao i brodove ostalih hrišćanskih država, a nerijetko čak i turske. Ono što drugima nije polazilo za rukom pošlo je Mahmut – paši koji je 1787. godine zauzeo Ulcinj i uništio ulcinjsku piratsku flotu…
– I to potvrđuje – smatra Vukić – da se radilo o jednom odlučnom, ali veoma beskrupuloznom čovjeku, koji je u istoriji upamćen kao čovjek i vojskovođa koji nije imao milosti ni prema kome. To njegovo nemilosrđe posebno će osjetiti i upamtiti Crna Gora, postojbina njegovog prapretka…
Mahmut – paša je u julu 1796. godine preduzeo pohod na Bjelopavliće, ali se ovog puta prevario i preračunao. Vladika Petar Prvi je u međuvremenu, uglavnom svojim velikim ličnim uticajem i svojim čuvenim poslanicama (Ivo Andrić veli da „od apostola Pavla do danas u epistolarnoj književnosti nema ništa ravno poslanicama Petra Prvog), uspio da organizuje i ujedini razjedinjena i zavađena crnogorska plemena. Nije ga zavarala ni tvrdnja Mahmut – paše u odgovoru na njegovo pismo da nema namjeru da udara na Crnu Goru već samo želi da kazni i urazumi Bjelopavliće i Pipere koji su osilili i zatvorili puteve i prilaze gradovima turskim, već je okupio sva plemena i pripremio skadarskom silniku „doček“ kakav je zaslužio.
U odlučujućem sudaru koji se desio na Visočici kod Martinića 11. jula 1796. godine, Turci su doživjeli težak poraz (po najskromnijim podacima, turskoj sili na Martinićima, koja je brojala između 17 i 18 hiljada vojnika, suprotstavilo se oko 3.400 Crnogoraca; turski gubici su, po istim izvorima bili 2.596 mrtvih i ranjenih – a sam Petar Prvi tvrdi da su osmanske snage imale 473 poginula, dok je, navodno, na drugoj strani poginulo, ranjeno i zarobljeno svega 67 Crnogoraca). U boju na Martinićima teško je ranjen u grudi i sam Mahmut-paša. Njemu se primakao Radovan Stakov Durković – Ljumović iz piperskog sela Gornji Crnci, i gađao ga iz kubure, ali rana nije bila smrtonosna. Rana je tog dana dva puta dopadao i sam Petar Prvi koji je zajedno sa svojim vojnicima jurišao na Turke.
Tragedija popa Rada Androvića
Pošto je spalio Cetinje i razorio Cetinjski manastir, Karamahmut Bušatlija, kako je sebe nazivao zbog svoje krvne veze sa Crnojevićima (Turci su i Crnu Goru zvali Karadag ili Karadaglija), odlučio je da se u Skadar vrati preko Paštrovića i Spiča.
Na plemenskom skupu, na kojem su Paštrovići u strahu od zulumćara vijećali šta im je raditi, glavnu riječ je, naravno, imao najumniji i najuticajniji među njima, pop Rade Andrović. U jednom trenutku on je osjetio da među plemenicima postoji neko podozrenje prema njemu, a onda mu je jedan otvoreno rekao:
– Prosuo se po puku glas kao da si ti u nekakve tajne dogovore s pašom i da nam kuća gori iznutra…
– Davam vi jemca Boga da ću sad poći paši pod šator i ako ne šće proći mirno, hoću mu, skotu, krv popiti, pa ćete viđeti jesam li Obilić ili Branković – planuo Andrović.
Kad je delegacija Paštrovića na čelu sa popom Androvićem, naravno bez oružja, došla pod pašin šator i zamolila ga da naredi vojsci da narodu paštrovskom ne čini kakvog zuluma, bezdušnik mignuo jednom od svojih doglavnika i na albanskom naredio da izvede popa i njegove plemenike i sve ih pobije. Kako je pop, izgleda, znao nešto malo albanski razabrao je šta je vezir naredio, pa isti čas iz potaje trgao dvije „špagarice“, dvije kubure na kremen:
– A đe ti je vjera, pseto bezakono! – breknuo paši i uperio mu kubure u prsi, ali obje zakažu. Priskoči onda pašina pratnja i na mjestu ga ubije…
Budo Simonović
Sjutra: NIJE ČEKAO NI DA MU RANA ZACIJELI
