Bule i crvena žaba po drugi put u bjelopoljskom komitetu

 „Cio moj život, počev od djetinjstva, vezan je za Lim, nekada čistu, a danas magijsku rijeku… S pariskih mostova gledao sam talase Sene,nazivajući je Limom… Lim je ona voda koja teče romanom  ‘Crveni petao leti prema nebu’, ona rijeka u koju se bacaju zaljubljene nesrećnice iz ‘Heroja na magarcu’”

Foto: pecat.co.rs

Miodraga je majka zvala Vuk da ga spasi od muke i nevolje, da ga odbrani od nečastivog. Rat je proveo po šumskim proplancima čuvajući ovce, neuhranjen i izgladnio, boreći se sa uspomenama, sa onim što se dogodilo na samom početku rata kada je Fjodor Arhipov, njegov rođeni tetak, pucao pred njim u njegovog oca Milorada, pokušavajući da pobjegne od slike očevih očiju koje su se gasile i njegove ruke koju je držao u svojoj, još uvijek tople.

Kroz Bijelo Polje su prolazili kamioni i jednog dana je uskočio na karoseriju onog koji je išao prema Srbiji. Dok je majka trčala za njim preklinjući kroz suze, da se vrati doviknuo joj je: “Nikada se više neću vratiti, razumi!”

U Beograd je stigao u šinjelu koji godinama, potom, nije skidao. Našao je tetke koje su se tamo obrele kao partizanke. One su ga prvo smjestile u prihvatilište Crvenog krsta za ratnu siročad, a onda u sirotište u Vrnjačkoj banji, gdje je tetka Milijana postavljena za upravnicu.

Vuk je i dalje ostao da se nosi sa svojim demonima.

Veliku maturu, po skraćenom programu, završio je u Kruševcu i tada odlučuje da ide za Beograd. U iznošenom šinjelu iz čijih su džepova vireli papirići na kojim su već bila ispisana njegova sočinenija vrzmao se kao zloduh beogradskom varoši.

Kada je na Terazijama ugledao Dobricu Ćosića, prišao je, pružio ruku i uzviknuo:

”Druže Ćosiću ja sam Miodrag Bulatović, pisac od rođenja!”

Knjiga pripovijedaka “Đavoli dolaze” objavljena je 1955.

Tri godine kasnije izlazi “Vuk i zvono”, a 1959. “Crveni petao leti prema nebu”.

Prevodi se pojavljuju u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj… Zapad ga prihvata kao najatraktivnijeg pisca sa Istoka.

“Govorili su mi u mojoj zemlji da sam lud… Ko zna, možda sam zaista lud… Moja strasna iskrenost u literaturi dovodila je moje kritičare do ludila… A ja sam u tom Beogradu živio godinama bez prebijene pare, često gladan, po podrumima i potkrovljima,dospio sam čak i u bolnicu. Kažu da sam dekadent, jer ne opisujem progresivne društvene pojave, optužuju me da sam individualista… Sebe smatram pjesnikom i – tačka!”, ispovijedao se novinarima u Parizu.

Dok doživljava svjetsku slavu i dalje se nosi sa hukom Lješnice koji noću odzvanja između njegove kuće i Đapanovog groba, očevom još toplom rukom, poratnom bjelopoljskom kasabom, u kojoj pored bukova Lima, sve traje između blata i magle…

„Cio moj život, počev od djetinjstva, vezan je za Lim, nekada čistu, a danas magijsku rijeku… S pariskih mostova gledao sam talase Sene,nazivajući je Limom… Lim je ona voda koja teče romanom  ‘Crveni petao leti prema nebu’, ona rijeka u koju se bacaju zaljubljene nesrećnice iz ‘Heroja na magarcu’”, uzdisao je dok “piše i plače”.

“Nikada se više neću vratiti, razumi!”, odzvanjalo je i dalje cijelim njegovim bićem, ali se, “pišući i plačući”, Bijelom Polju stalno i stalno vraćao.

“Heroj na magarcu” izlazi 1967.

“Roman je uvredljiv za jugoslovenske partizane”, „ima Bulatović talenta i te kako, no je njegova knjiga puna pokvarenosti”, “radi se o orgiji cinizma i pornografije”…

“To su mali marksisti koji me u mojoj zemlji napadaju”, odgovara Bulatović i moli novinara da zapiše da “on ne pljuje po svojoj zemlji kako su drugi htjeli da ga prikažu”.

Čuvajući svoje Bijelo Polje na početku “Heroja na magarcu” zapisuje moto:

„Bijelo Polje, koje stoji u ovoj svesci, nije BijeloPolje sa mape. To je Bijelo Polje iz jedne druge topografije, pjesničke. Pozornica krvavih zbivanja, opisanih u ovoj hronici, jedno je drugo Polje, svakako ne Bijelo. Varošici, Polju na Limu, dodat je pridjev Bijelo boje radi, slikanja radi, kontrasta radi te su sve sličnosti sa gradom sa karte slučajne.”

Ali, avaj, sve je bilo uzalud bar kada je Bijelo Polje u pitanju.

Komitet je prema svom piscu bio uvijek sa – stavom.

Najprevođeniji jugoslovenski književnik toga vremena, jedini Bjelopoljac koji je doživio svjetsku slavu, i dalje je nepoželjan u rodnom gradu.

Promocije, književne večeri i nagrade događale su se po svuda, ali u Bijelom Polju nikada.

Ostao je i dalje siroče koje se potuca po svijetu.

Kada su krenule “promjene” učinilo se svima da je “omekšao” i bjelopoljski komitet.

Žiri Ratkovićevih večeri poezije objavio je 1990. godine da je nagrada “Risto Ratković” dodijeljena piscu Miodragu Bulatoviću.

Mjesec dana kasnije nagrada je trebalo da bude svečano uručena na manifestaciji “Ratkovićeve večeri poezije”.

Neposredno prije manifestacije Bule je u Crnoj Gori, na skupu Narodne stranke, održao govor u kom je crvenu zvijezdu nazvao crvena žaba.

Dovoljno za bjelopoljski komitet.

Odluka je bila munjevita – Miodragu Bulatoviću se oduzima nagrada “Risto Ratković”.

Bule je odgovorio komitetu.

“Oduzeli su mi već dodijeljenu nagradu Risto Ratković zato što sam crvenu zvijezdu nazvao crvena žaba. Neka, neka su mi je oduzeli. I hvala im za sve što su mi dali, a ni sami ne znaju šta su mi dali, snagu i duh da stvorim Grubana Malića koji, na magarcu, po svijetu nosi crvenu zvijezdu iz Bijelog Polja. Danas se i Moskva trudi da diskretno skrajne taj već poprilično komporomitovani znak, ali ne daju Tirana i Bijelo Polje. Kao da su Lenjin i Staljin iz mog mjesta, iz kasabe na Limu. I zato ih molim da se ne ljute na mene, na svog pisca, koji bi ih da može zasuo žeženijem zlatom.”

Sledeće godine, 15. marta 1991., Bule je odlučio da ode.

Uskoro se navršava 25 godina od njegove smrti.

Za to vrijeme bjelopoljski komitet “njegovao” je uspomenu na djelo “svog” pisca koji je po svijetu pronio slavu Bijelog Polja.

Otvorili su biblioteku u seoskoj školi, područnom odjeljenju na Đapanovom grobu, i nazvali je “Miodrag Bulatović”.

Uselili su mu bistu u Ristov park i preimenovali ime parka u Park umjetnika.

Pogriješili na njoj godinu smrti i tek posle “vapaja” u bjelopoljskim novinama “Polje” opravili grešku.

I danas kada se nadležni u Bijelom Polju pohvale da je to grad pisaca pomenu i Miodraga Bulatovića, negdje četvrtog ili petog po redu. Više imena radi.

Bule je i danas ostao siroče u Bijelom Polju.

Upoznao sam ga svojevremeno. Njegovo književno ludilo me još kao gimnazijalca opčinilo. I zbog toga sam, možda, postao pisac. Zimski kaput koji mu je nekada davno dao Ivo Andrić da se ne mrzne po beogradskim snjegovima i košavi, posle su viđali na Nebojši Jevriću, a danas je u mom ormaru.

BJELOPOLJSKI KOMITET

Predmet: MOLBA

Molim pomenuti naslov da Miodragu Bulatoviću vrati oduzetu nagradu.

Mirko Rakočević, pisac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор