Nema krvi na mojim rukama (5)

Danko Vasović četvrt vijeka traga za istinom o Kurtu Valdhajmu

„Simon Vizental je“, sjeća se Danko Vasović priče ovog glasovitog Jevreja „slijedeći jednu poslijeratnu jugoslovensku listu ratnih zločinaca, 1956. godine u Parizu otkrio i uhvatio El Huseinija, velikog muftiju jerusalimskog, za Jevreje jednog od najvećih ratnih zločinaca. On je, pored ostalog, bio duhovni inspirator svih zločina zloglasne „Handžar divizije“:
`Ja sam ga otkrio, uhvatio i kad sam htio da ga predam Jugoslovenima, iz Beograda mi je stigao odgovor: ne, hvala, taj za nas nije ratni zločinac! Vi ste dakle sakrili i pomilovali tog zločinca i zataškali njegova zlodjela`, rekao je srdito Vizental meni, skamenjenom od čuda, pošto ja o tome do tada, naravno, nisam pojma imao jer je i to do tada očigledno bila velika i strogo čuvana tajna.

Može se samo zamisliti kakav je to bio šok za mene koji sam živio u uvjerenju da je Jugoslavija jedna moćna i pravedna država i koji sam odrastao i vaspitavan na lovorikama jugoslovenstva – koji sam se i otvoreno deklarisao kao Jugosloven, a i potičem iz porodice koja je sve dala i podredila tim idealima. Ja jednostavno u tom trenutku u to nisam mogao da povjerujem, ko velim: Vizental pretjeruje, nije moguće da je Jugoslavija krila one koji su nam toliko zla nanijeli.

Jedan od sedam susreta Vasovića sa Valdhajmom

I tokom tog drugog susreta i razgovora sa Valdhajmom, kada me obasuo komplimentima da sam jedan od rijetkih novinara koji je korektno prenio njegovu priču, odnosno da su `Večernje novosti` jedine od svih jugoslovenskih glasila korektno pisale o njemu, on se svim silama upinjao da negira bilo kakvu svoju umiješanost i vezu sa bilo kojim zločinom:
`Duboko osjećam ratnu tragediju Jugoslovena`, rekao mi je Valdhajm dok smo 30. marta 1986. godine, uz doručak razgovarali u Nusdorfu, pedesetak kilometara od Salzburga `i ako sam nekome dužan da pričam o tome, onda su to Jugosloveni i, molim vas, još jednom prenesite da sam spreman da u svako vrijeme sjednem sa komisijom jugoslovenskih istoričara da razgovaramo, da zajednički raščistimo sve dileme. Ja sam nevin, nema krvi na mojim rukama… Kunem se da nisam znao za deportacije Jevreja i kunem se da nikada nisam vidio niti jednog jedinog partizana… Napravio sam grešku kad sam rekao da sam bio na Kozari. Analizirajući sa svojim sinom, došao sam do zaključka da sam tada bio u Pljevljima i tek kasnije sam vidio da je to mjesto geografski prilično udaljeno od Banjaluke i Kozare gdje je bila velika bitka u ljeto 1942…`

Tom prilikom mi je, pored ostalog, detaljno ispričao i o svom boravku u Pljevljima, predstavljajući to kao jednu lijepu, gotovo romantičnu epizodu u njegovoj mutnoj ratnoj biografiji.

Kuća u Pljevljima u kojoj je stanovao Kurt Valdhajm

`Pljevalja se najradije sjećam. Tamo sam proveo najmanje dva mjeseca. Vjerovatno i više, nije se lako sjetiti svega poslije 43 godine. Sada se sjećam da sam par dana bio i u Banjaluci, ali sam se opet vratio u Pljevlja… U kući gdje smo bili smješteni bio sam veoma blizak sa mladom djevojkom iz porodice Rabrenović. Ne sjećam se njenog imena, bila je lijepa i bili smo mladi… Samo, molim vas, nadam se da to nećete staviti u novine, jer, shvatate da to sada ne bi bilo prijatno`, (neki stariji Pljevljaci tvrde da se ta devojka nikada kasnije nije udala, a umrla je petnaestak dana pošto je Valdhajm izabran za predsjednika Austrije, prim. B.S)…“

Valdhajm je tih dana Pljevlja spominjao i u nekim drugim izjavama, sjećao se lijepih trenutaka provedenih u toj varoši, pričao i o serenadama i noćima koje je uz pjesmu i gitaru provodio sa svojim italijanskim kolegom. Pokušavao je tako, valjda, da se što više udalji od Kozare i predstavi da je u vrijeme te krvave njemačko-ustaške ofanzive bio u gradu pod Ljubišnjom. A upravo Pljevlja će biti jedan od prvih i najtvrđih oslonaca onih koji su dokazivali da je kontroverzni Austrijanac u uniformi poručnika Vermahta tokom Drugog svjetskog rata okrvavio ruke.

Naspram Valdhajma, koji je isticao da u lijepim uspomenama čuva i pamti dane provedene u Pljevljima, te dane nikada nisu zaboravili ni mnogi Pljevljaci, ali za njih to nije bilo vrijeme pjesme i ljubavi no zla i pogibija. Bila je to krvava 1942. godina kada su letjele glave i svakodnevno padale nevine žrtve, a za to je, kako tvrde Pljevljaci, dobrane zasluge imao i Kurt Valdhajm, tada jedini njemački oficir u ovom mjestu, koje su pod okupacijom držali Italijani:
„Kada je 21. decembra 1971. godine“, ispričao je svojevremeno potpisniku ovih redaka Pljevljak Mile Dragašević „televizija objavila vijest da je za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija izabran Austrijanac Kurt Valdhajm, moj tada osamdesetdvogodišnji otac Relja je uzviknuo:
`A đe, za ime boga, nađoše ovoga Švabu da ga izaberu za prvog čovjeka svijeta, a pamtim ga dobro kad se po Pljevljima šetao i šepurio u uniformi nacističkog oficira. Stanovao je u vizitnoj sobi kuma Nika Rabrenovića…`“

Pljevlja sa poznatom Husein-pašinom džamijom pored koje je stanovao i o kojoj govori Kurt Valdhajm

Štrkljastog i ružnog, zloćudnog i opasnog esesovca, prisjetio se onda i sin Relje Dragaševića, Mile, koji je te 1942, kada se Kurt Valdhajm pojavio u Pljevljima i odmah skrenuo pažnju na sebe i svojim izgledom i svojim držanjem, imao šesnaest godina:
„Koliko mi se čini, u Pljevljima se pojavio negdje krajem marta ili početkom aprila 1942. Bio je ružan, ali uvijek elegantan i utegnut, u čizmama i jahačkim pantalonama, nikad bez opasača i pištolja. Stigao je u specijalnom vozilu sa antenama i radio stanicom i desetak, možda i petnaest vojnika u pratnji…“

I sedamdesetogodišnji Pavle Popović, Pljevljak kojeg je Danko Vasović 1986. godine našao u Beogradu, misli da se Valdhajm pojavio u Pljevljima krajem marta ili početkom aprila 1942:
„Prvo je došao kod mene kući u nekadašnjoj ulici Kralja Aleksandra, na samom kraju varoši“, sjećao se Popović. „Stigao je u pratnji jednog italijanskog vojnika, pozdravio me i rekao: `Poslali su me kod vas na stan…` Kasnije, s njim je stanovao još jedan vojnik Vermahta. Valdhajm se predstavio kao Austrijanac i pravdao se da je došao u moju kuću jer je bila blizu štaba italijanske divizije „Pusterija“. Uzeo je najljepšu sobu. Kod mene je spavao a hranio se uglavnom sa Italijanima, u diviziji „Pusterija“. Bio je korektan i uljudno se ponašao, ali je poslije nekoliko dana došao da se pozdravi i kazao mi da je našao drugi stan u kući porodice Rabrenović“, ispričao je Popović, apsolutno siguran da je to bio Valdhajm jer je, kaže, njegov upečatljivi izgled jednostavno nemoguće zaboraviti.

Kurt Valdhajm – Pljevljaci ga prepoznali čim se pojavio u Ujedinjenim nacijama

Upamtio mu lice
U poplavi svakojakih izjava i svjedočenja koja je izazvala afera Valdhajm, naročito je zanimljivo kazivanje sedamdesetpetogodišnjeg Italijana Renata Kualoglua iz Milana, koji je kao pješadijski potporučnik 84. puka italijanske divizije „Venecija“ ratovao u Crnoj Gori i 1943. godine se zatekao u Pljevljima, u vrijeme kad je tamo boravio i Valdhajm. Njegovo svjedočenje je svojevremeno objavio italijanski „Espreso“, a u cjelini ga je kasnije prenijela titogradska „Pobjeda“:
„Lice tog mladog oficira, koga sam vidio kako maltretira zarobljenu jevrejsku djecu, koji je čak udario mog pomoćnika kada se sažalio i jednom djetetu ponudio komad hljeba, lice je Kurta Valdhajma“, tvrdio je Kualoglo.

Budo Simonović

(Sjutra: SVI PAMTE ZLOĆUDNOG PORUČNIKA )

Оставите одговор