Foto: transworldbooks.co.uk
Šta se dogodi u poodmaklom stadijumu neke teške bolesti? Vjerovatno smrt. Koliko je bitna smrt zavisi od toga koliko je bio bitan subjekt. Kada je čovjek u pitanju, sve je individualno, malo, skoro nebitno i da je najveći čovjek u pitanju, ali kada je u pitanju sredina, onda je stvar ozbiljna i o toj smrti govore mnogi, umiru mnogi, nestaju mnogi i mnogi se pate kao ćelije jednog organizma koji gasi svoje funkcije. Kada umre grad i ljudi u njemu postanu podvojeni u metastaze i ćelije, koje nemaju šansu da prežive, onda stvar uzimaju u ruke oni na kojima pada teret hronike.
Metastazirane ćelije su obično dokoličari sa funkcijom koji svojim apetitima ugrožavaju sve ostale ćelije, halapljivo jedući i proždirući sve što je preostalo, nadajući se da će tim postupkom lešinara zadovoljiti sebe, zbrinuti i podvojiti svoju kuću, dok ostale kuće nestaju usled te, takve, politike. Politika dokolice i samouništenja dokusurila je grad mog djetinjstva, dokrajčila sve što se odavno slutilo, što smo pretpostavljali, jer smo znali kad vlast daš lešinarima, da kokoši neće jaja nositi.
Ovo pišem zbog nas koji nećemo prihvatiti iživljavanje nad strvinom i komadanje nečeg što je bilo zavičaj, što je i danas zavičaj i što smo mi sami sa tim na usnama ponosno, ali bolno isplakali u hiljadama suza, koje teku onom presahlom rijekom našeg djetinjstva. Pišem zbog onih koji su se rodili poslije nas, da nastave za nas graditi svoj život i za svu djecu koja će jednom da pročitaju tužan kraj jedne generacije. Ta generacija, koja nije mogla nastaviti život u mjestu koje su gradili roditelji njihovih roditelja. Pišem, jer me je sram moje generacije, koja nema muda da digne glas i odsječe tu rakoznu političku materiju što jede i pojeda zavičaj. Pišem zbog generacije koja u svojim redovima ima korumpirane radikale željne uhlebljenja i čije se riječi neće čuti, jer glasa za sudbinu svojih sugrađana nemaju, a imaju sefove, kule i dvorove po velikim košnicama. Pišem svima koji su prodali moje livade i šume, da kupe stolice svoje. Pišem zbog svih onih koji ne znaju da kažu, da prozbore od mrtvouzice na mozgu, od nepismenosti i čamotinje. Pišem i zbog onih koji ovo ne shvataju, jer znam da će njihova djeca shvatiti, mada će tada biti kasno. Pišem zbog svih bura i orkana koji su duvali u jedro slobode precima da nam stvore gnijezdo, a isto tako pišem i onima koji su to gnijezdo prodali, pojeli i razrušili.
Pišem tebi grade, jer su ti uništili porod, obesčastili te i poharali oni koji su trebali da te vode. Pišem tebi, jer si bio heroj u vremenu kada si to najmanje mogao, a danas si klošar koji nemaš svoje, već tuđe odijelo nosiš. Pišem ti, jer znam da ćeš pročitati ovaj papir negdje u svom kartonu, dok te vode u ludnicu, oni koji su trebali da ti grade spomenike, muzeje, fabrike i prave ti djecu. Pišem ti u ime djece koja se u tebi rađaju na svaki mjesec i na svaki kilometar, da spoznaju da si nekada, ulicama tvojim, djece imao na svaki matar i po pet na dan. Pišem ti da znaš, da ja znam, kako te neću napustiti ma gdje otišao i kako ću govoriti ovo, ma koliko me sputavali i mrzili tvoji dželati. Pišem ti jer su, na žalost, tvoji mrzitelji sada tvoji vratari. Pišem u ime svih zatočenika u tebi, koji su stegli duše i prebugarili svoju propst. Pričam ti ovo i pišem, pa neka mi bude zadnje što ću napisati, jer u tebe vjerujem, a njima poručujem.
Poručujem im da će strvinu tvoju raskomadati lako, ali sa tobom će im i sudbina biti obična mrtva bekinja. Poručujem im da će im koža biti jeftina kao što su jeftino djedovinu dali bakalinu na verige. Poručujem im da sve sveto na ovome svijetu trune u njihovim životima i da im dan završava onda kada tebe, grade, raskrčme. Krčme te mrtvog, kao kada su te ubijali ranjenog, poslije oluje koja te nije ubila. Ubiše te izdajice kojima je sveta samo zlatna forinta, haremi i ćivoti kurvama Vavilona. Ubili su te oni koji su se oglušili na molitve očeva, a zapjevali posprdne pjesme tuđina. Poručujem gluvima i slijepima u tebi, jer ne vide svjetlo, a ne vjeruju jutrima i ne čuju poj slobodnih ptica, slušajući riku uškopljenih volova. Poručujem i glasima budala, svim glasilima maloumnika, njihovim ćatama, uhlebljenim poltronima, da neće biti robova dovijeka u lancima njihove birokratske zmije. Poručujem im, slobodan od memle u koju uvijaju svaku ideju i napredak, da neće sužanj sijati sjeme crnog korova, već da će žito u novoj mladosti pozlatom prezlatiti polja naših predaka. Poručujem im da će, sve što su smutili sa zagovaračima ratova i kurvinim provodadžijama, morati iz svoje slamarice platiti kad jutro osvane na istoku. Poručujem im da će ovaj mrak, koji su nam namrkli, moći posmatrati iz male sobe, vlažne, dvokrevetne bez prozora gdje pisoar curi i miševi igraju ples na dnevnoj pogači koju će uredno dobijati, ne znavši ni kad je dan ni kad je noć. Poručujem im da će im biti svejedno i u tome monotonom će im biti čitav njihov svijet, do kraja krajeva svih svršetaka, amin.
I zato ne tugujem, već ponosno pišem tebi, grade, da izdržiš ovu smrt, jer ćeš se roditi drugačiji i nov. Možda ja više disati tada, neću, ali znam da će taj vazduh biti čist i da će neka djeca biti ista, kao ja kada sam se rađao u tebi, srećan što postojim duhom, što gledam sa vrha na dolinu tvoju u kojoj krivuda ona ista, a srećnija rijeka. Rijeka koja će biti puna ribe, bez krvi, bez suza i bez utopljenika. Rijeka koja će pokupiti sram i sprati ljagu u velika crna mora prošlosti. Voda koja će okrijepiti putnika i napojiti stoku, koja će prozboriti žuborom isto tvoje ime koje sam znao ja, slušajući ga tjelesan. Slušaću tvoju slobodu i bestjelesan i smijati se svemu ovom, kao da je bio ružan san i u novom snu nova java gdje će ove riječi odzvanjati klancima planina.
Tvoje vaskrsenje tražim. Zahtjevam od sokolova izvidnicu i od golubova poruku, da mi jave kada dođe čas i taj dan. Naređujem tvojim vrapcima da se pretvore u špijune, da u niskom letu oslušnu damare ugursuza koji te opsjedaju. Na snagu stavljam orlove da polete i u brišućem letu pokupe zmije kandžama svojim, da zariju kljun u hijene i probodu crna srca dušmanskim gmizavcima. Zahtjevam hitan pokret tvojih šumskih zverki, tvojih dičnih vukova koji su tvoji seljaci hranili ovcama. Naređujem i stupa na snagu odmah da ti vukovi obuku ovčije kože, pa da nasrnu na kojote koji su uvezeni da kolju tvoje blago. Taktiku dušmansku da uzmu odmah. Neka se domaći vuk obračuna sa zvjerima, neka se iskupi za sve što je pojeo domaćinsko. Stupa na snagu odmah, da lisice tvoje mudroliju smisle i zavaraju prepredene kameleone, koji promjeniše koža stotinu kako bi do blaga tuđeg došli. Zahtjevam da lisice krenu u napad kada smisle kako da se pretvore u mačke. Naređujem da ćukovi i sove postave bazne stanice vida, da gledaju pokrete dušmana iz prikrajka svakog drveta i uredno daju azimut orlovima i vukovima. Naređujem da dokolicu lešinara presječe marljivost sokolova u napadu na te ogavne strvinare. Nek’ sokoli skole sve lešinare i otjeraju ih u njihove pustinje, njihove brloge i blato, gdje deva crknuta leži. Tvoje vaskrsenje naređujem ovoj vojsci svetoj i jedinoj, jer ljudske nemam. Evo tražim da šumske, šarene kreje i crvendaći u horu pjevaju moleban, molitvu za onog koji odlazi ili one koji će ponovo doći. Eto molebana, eto vojske spasa, pa kojoj se sili priroda privoli.
Ja, tromi, mrki međed, ranjen u bitkama mnogim, vijem rane i od žira mi vile kače kolajne na moje rutave grudi. Od ožiljaka mi je duša, od nespavanja mi vjeđe, svake zime sam prebdio pišući tebi pisma, grade, ti jazbino moja u okupaciji, puna trule nade i Pandorinih ćupova. Ja, mrki međed, povlačim se do napada vojske domicilno zvjerske, povlačim se u štab, pećine daleke do konačnog napada moje armade koja će dati konačan udarac sramnoj kamarili lešinara i hijena. Osim borbe, drugog pisma, a ni Boga nema. Ili sve ovo ja samo molim u nekoj svojoj mantri koja nema oslonac drugi osim u priči kao basni.
