Ljubavna pogibelj poletarca (3) – Miloš Petronijević

Foto: soc.ucsb.edu

Govorila mi je da joj nema života bez mene i da sam izlazeće sunce što joj obasjava dane posle čemernih noći što ih je kraj trupca od muža traćila, i zahvaljivala se bogu što je, najzad, i na nju pogled svrnuo.

Govorila mi je da bi sa mnom išla do na sam kraj sveta, sad kad zna šta je to sreća, i da je retka ljubav kao što je naša – „Ili ti ili vir u Timoku“, ljubila me je, a beskrajna nežnost prelivala je kadifaste sutone njenih zenica.

Njen zagrljaj je razvejavao senke nesigurnosti i budio u meni uzavrela muževna snevanja, a bleskava raskoš njenih bokova, za koje su svi znali da su meni, srećniku, bili namenjeni da ih kušam, sokolila su me da s neslućenim osvajačkim nadama iščekujem znakove spremnosti i od ostalih gospođa, s omalovažavanjem posmatrajući sitnuriju što je obletala oko devojčica u disko klubu.

Jednog usamljenog predvečerja, mirisale su lipe, zagledan u daljine, sanjario sam o velikodušnoj duši jedne udate žene, čije su se oči mutile toplinom čežnje kad god bi me ugledale, i u njenom liku prepoznah onu o kojoj sam i ranije sanjao, i znao da ću je jednom i susresti.

„Bolje da je na vreme ostaviš; dok još možeš, i ako možeš… Jer, ako te načisto omađija: gotov si! I znaj! nisi ni prvi ni poslednji koji je zbog nje izgubio glavu… Dobro, ako nisi još, uskoro ćeš; već se vidi…“

A svašta su mi o Slađani pričali…

U početku sam se dičio što i mene zavodnikom smatraju. Kasnije, kad sam je zavoleo, i kad mi je pripala, s bolnom gorčinom slušao sam one što su mi govorili: „Samo onaj ko je nije pitao nije joj ga i zavukao… Jer, takva ti je ona: ne ume da odbije čoveka. Možeš da pitaš koga hoćeš… Šta ti je sve samo u svom zimovniku Andra pre tebe sa njom radio, eeee…“

Istinska je bila strast kojom sam ja nju voleo – voleo je kao dragocenu tajnu koju treba čuvati a koju svi slute, voleo je utoliko dublje i grozničavije, što su uzbudljivije bile pretnje što ih je donosila blizina opasnosti, i utoliko iskrenije, a nema neiskrenih strasti, i čistije, što su mi ružnije o njoj govorili.

Slađana je bila jedina žena koju sam u životu voleo; mnogo je voleo.

A onda je, iznenada, jednog lepog dana, ona ostavila i muža i mene, i otišla u plave daljine, sa čika Perom. E tad kad nisam svisnuo, nikad neću…

„Ona te je volela“, govorio sam sebi. „Ona je bila jedina koja te je onoliko volela!“ šaputao sam, kada je otišla, uveren da to nije i neopozivo i siguran da će se brzo i vratiti.

„Samo se jednom u životu ovako voli“, ponavljao sam njene reči, godinu dana kasnije, vraćajući se iz grada gde čuh da su je videli, a gde sam je dva dana po ulicama zaludno tražio da joj sve objasnim i dam joj dušu svoju.

Ona je otišla od mene, definitivno, mada sam ja mislio da se to nikada neće dogoditi. – „Ne pij toliko, nije ona jedina“, tešio me je moj prijatelj, zabrinut; a ja ga sažaljivo gledah, klimajući glavom. – „E, znaš mi ti moga“, htedoh mu reći, ali ne rekoh ništa, i mereći dubine svoje nesreće, upoznavah se natenane sa pravom veličinom svoje nekadašnje sreće. Posle sam i plakao, s glavom na astalu, kujući osvetoljubive planove o sreći budućoj, kojom ću naplatiti svu patnju svoju i bol, i opravdati njen odlazak.

„Ubiću se“, pomišljah. – „Neka sazna tada koliko si je voleo!“ klicala je budala u meni.

I ranjavah sebe, neizbrisivom uspomenom na lik njen, u sladostrasnom grču poda mnom. „To ti se više nikad ponoviti neće“ – ponavljao sam, uveren da sam karijeru završio i da je sve otišlo u pizdu materinu.

Prolazili su dani, i dalje sam taljigao, i umorno pogleđivao na ono što zaboraviti nisam mogao.

„I neka je otišla, đavo je odneo. Uništila je život trojici, dobro je što se ti nisi dao“, govorili su mi.

U mesecu kad su lipe cvetale, dok sam zevao kraj obale Timoka, jedna devojka ispusti u hodu maramče, i ja joj podigoh.

Govorili su mi: „Koja ti je ono curica? Je li, bre?! Aa! Vidi ti njega kakvu je lepoticu prigrlio, ko bi rekao, jebote…“

„Tako je, majstore! To je prava devojka! Vredna, učena, poštena… Skromna! Onakva kakva žena i treba da bude. A ne kao ona prepletuša…“

Kada bismo Mira i ja prošli ulicom, učtivo se javljajući ljudima, svi su nam otpozdravljali, blagorodno se smešeći.

„Vidi ti kako se momak snašao u životu, moglo bi se reći i uspeo…“

Mirjana se dugo nećkala da li da se uda za mene, i tek kada se i svojim očima uverila da sem dve-tri čašice u društvu subotom ostalim danima sem vode ne pijem ništa drugo, i kada je videla da i od mene može biti čovek, ona je odmahnula rukom, i moj tata je otišao kod njenog tate i ugovorili su svadbu.

„Baš je toplo napolju. Lekovit je miris bagrema“, govorila mi je žena. „Iznesi ga malo na verandu, znaš da se plaši usisivača… Samo mu kapicu stavi, dosta mu je to ćebence…“

„Da ti opeglam ovu plavu košulju, ona ti baš lepo stoji…“ – „Zamisli, molim te, onog ludog Milorada podstanari i noćas su do u neko doba s kurvama bančili…“ – „Ako još i ova jebena struja poskupi, ja čisto ne znam šta ćemo da radimo…“

„Hajdemo, zaspao je“ – držao sam je za ruku, i njene su se oči smešile, i ja sam je ljubio u kosu s nežnošću, razumevanjem i poštovanjem.
„A je li ovo onaj tvoj levi volej, tata!“ ševrljao je moj sin s loptom po livadi. – „Podigni glavu i ispravi leđa“, pokazivao sam mu, otkrivajući u njegovom otkrivanju sveta najveću sreću dosuđenu čoveku.

Leave a Reply