Lajoš volontira tri decenije – opravlja „pijani sat“

Lajoš Lukači već skoro tri decenije bez ikakve naknade svakodnevno vodi računa o satu na Petrovaradinskoj tvrđavi
Foto: svetsatova.com
Kula sa „pijanim satom“, poklon Marije Terezije građanima novog carskog grada, izgrađena je sredinom 18. vijeka. Tokom dva i po vijeka postojanja, kazaljke na satu su često stajale u mjestu, ali od 1988. godine, zahvaljujući Lajošu Lukačiju, mehanizam ne zastajkuje.
Prema riječima Lukačija, njegova priča počinje rođenjem u podgrađu Tvrđave, jer je oduvijek gledao u sat na gornjem Bastionu Svetog Luja. Nakon što kazaljke neko vrijeme nisu radile, ovaj bravar je odlučio sam da pogleda o čemu se radi.
„Nerviralo me je što sat ne radi i riješio sam da vidim u čemu je stvar. Dobrovoljno sam se prihvatio svega, bez ikakvih garancija za uspjeh, ali eto, posrećilo mi se. Riješio sam problem u mehanizmu i počeo da pratim rad sata, pa sam se stalno vraćao da ga navijem, što mi je postalo dnevna rutina“, kaže za 021.rs Lukači i dodaje da sat navija i danas, jer mu niko nikad od nadležnih institucija nije rekao da li to smije da čini ili ne.
Za brigu o najprepoznatljivijem simbolu Novog Sada Lukači ne dobija ni dinar, ali kako kaže, to nije problem i to ne traži, samo bi volio da se riješi status kule sa satom.
„Nekoliko puta sam se obraćao mnogim gradonačelnicima tražeći da Grad preuzme dio odgovornosti, da nešto uloži u ovaj spomenik, ali nije bilo pozitivnih reakcija. Sada sve ovo opstaje zahvaljujući donacijama i dobrovoljnim prilozima. „Rotari klub“ je nedavno promijenio platforme u unutrašnjosti kule, finansirao mehanizaciju za navijanje, a omogućiće i da se zvono ponovo oglasi“, kaže Lajčika, kako ga zovu brojni prodavci suvenira na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Foto: ocdn.eu
Sat je nekoliko puta tokom svoje istorije bio obnavljan, što se može vidjeti i po godinama koje su urezane na samoj kuli. Najprije je 1941. godine grom udario u kulu i spalio je, nakon čega je obnovljena. Tokom NATO bombardovanja jedan šrapnel je polomio šalukatre, i taj problem nije bio riješen narednih 15 godina, dok nije stigla donacija „Tamburica festa“. U međuvremenu su golubovi uništili unutrašnjost, ali je i taj problem sada uklonjen.
Ovaj šezdesetšestogodišnjak dodaje da ni Novi Sad ni Petrovaradinska tvrđava ne bi bili ono što jesu da nema ovog sata.
„Vrijeme se promijenilo, pa čak se promijenila i namjena sata. Ali kad pogledate da je cio ovaj mehanizam rađen ručno, bez alatnih mašina, onda znate da je riječ o nečemu jedinstvenom. Danas nas fascinira visoka tehnologija, ali to čini i ovaj sat, kao što je činio i dva i po vijeka ranije. On vuče dušu, u njemu se nalazi i malo nostalgije, taj otkucaj koji se čuje je zaista nešto lijepo, ističe Lukači.
Kako funkcioniše mehanizam sata?
Kazaljke, od kojih velika pokazuje sate, a mala minute, pokreće mehanizam u kom postoje tri jedinice. Srednja jedinica mjeri vrijeme i ona na svakih petnaest minuta daje impuls jedinici sa desne strane, čiji je zadatak da zvono odzvoni četvrtine sata. Ukoliko je prva četvrtina, zvono će se oglasiti jedanput, a na 45. minutu, zazvoniće tri puta. U punom satu se daje impuls lijevom mehanizmu koji će u zvono kucnuti onoliko puta koliko ima časova, pa će se u tri sata zvono čuti tri puta.
Iako će nova mehanizacija sata smanjiti potrebu za ručnim navijanjem, kula će i dalje zahtijevati redovne posjete. Ta činjenica ne zabrinjava Lukačija, jer je, kako kaže, njegova ćerka spremna da preuzme ulogu čuvara sata onda kada on to više ne bude mogao.
Zbog doprinosa u očuvanju kule i sata na Petrovaradinskoj tvrđavi, Zavod za zaštitu spomenika kulture ga je nominovao i za Februarsku nagradu Novog Sada.
Izvor: Zoran Strika, 021.rs

Оставите одговор