Kradljivci tuđe sreće

Kada sam bila devojčica roditelji su me naučili jednu veoma važnu lekciju. Prijatelji ti nisu nužno oni koji ti se nalaze u nesreći. Prijatelji su ljudi koji sa tobom umeju da dele sreću i uživaju u tome. Raduju se sa tobom. Ozare se i sami onda kada ti utonu u osmeh.

Ljudi koji ti se nalaze u nesreći mogu da budu i oni koji nad tvojom nesrećom likuju. Koji se bolje osećaju dok pomažu nekome u nepovoljnijem položaju od njih samih. Koji trijumfuju nad svojim životom poredeći svoje mirno more sa tvojim burama. Koji počinju da laskaju sebi i da sebi persiraju ukoliko su ispali bolji ljudi, veći hrišćani od pape ili suštinskije empate od Hrista u očima svetine ukoliko učine neko dobro delo. To, naravno, nije uvek slučaj.

Postoje ljudi koji čista srca prilaze čoveku, bez mešetarenja sa sopstvemom dušom i bez koketerije sa sopstvenim egom. Međutim, tuđa nereća je idealan poligon za zloupotrebu i savršeno igralište za podilaženje sebi samom. Sa ljudskom srećom stvari stoje malo drugačije. Veoma je teško isfolirati iskre u očima kada se iz petne žile obraduješ nečijoj sreći. Sa suzama, kao što znamo, to ide daleko lakše. Da ne parafraziram nalov jedne knjige –  „Suze su ok“ ili kako već beše.

Među pojavama koje su usko vezane sa tuđim osećanjem sreće ili povoljnim okolnostima koje su usledile kada im se niko nadao nije, najčešći su oni koji su seirili nad patosom osobe čije su se prilike promenile. Takvi, nepogrešivo, kao zmije prizvane fakirovom frulom počinju da pomaljaju svoja ružna lica ispod kamenja, pod naletom prvih sunčanih dana. Tuđa sreća počinje da ih žulja, da im smeta, da ih proganja. Samim time, imaju neizdrživu potrebu da se  na taj talas blagodati i sami nekako nakače. Perfidni, kakvi su oduvek i bili, kameleonski menjaju ulogu te od dželata postaju dušebrižnici. Ako su pride bili direktni uzročnici bola i izdaje koju je novonastali srećnik osetio na svojim plećima, postaju glasnogovornici i vinovnici lažne radosti. Daju sebi za pravo da savetuju, aminuju, blagosiljaju. Što su se više ogrešili, to su glasniji. To, jasno ne ide u pokajničkom „mea culpa“ smeru, već naprotiv, upravo suprotno – oni su oduvek verovali u tebe i to da si ti rođeni, životni pobednik. Jer, ti si nešto najlepše što im se dogodilo ikada. Ti si bio izvor njihove sreće, normalno, samim tim što su ti pričinjavali nesreću, i gledali te kako se batrgaš i uvijaš pod naletima njihove laborantske igle. ( Verujem da je i doktor Mengele imao perverzne nalete ozarenja gledajući  kako napreduju njegovi eksperimenti. Suštinski impotentan da sreću doživi kroz samoga sebe na jedan zdrav način, verujem da drugačije i nije mogao da dođe do ushićenja sobom osim dominacijom nad slabijima i nezaštićenima.)  Na tebi su vršili opit izdržljivosti. I, gle čuda, bili su u pravu – bez greške si prošao ispit, znači, oni su ti zapravo pomogli da dođeš sebi, ergo, da zaplivaš u medu i mleku.

Navodno i njih je sunce obajsalo kada su čuli za lepe novosti. Automatski zaborave kako su današnjem čedu Fortune postavljali noge i saplitali ga. Kako su ga bespoštedno lagali i krali. Kako su njime češali jezik. Koje su mu psine priređivali dok je negdašnji nesrećnik „mnogu gorku čašu popio i mnogi komad suzom topio“, kako bi to rekao Đura Jakšić. Selektivna memorija, rasprostranjena kod balkanskog življa, začas uzme maha, te se zlikovac najednom nađe u ulozi arbitra koji bi blagoslovio, uz puno pravo koje je sam sebi poklonio, fatalni zaokret u krivini sudbine. Ovakvu kategoriju treba ispratiti iz svojih života uz muk. Neprimetno. Nevidljivo. Apstrahovati ih i ignorisati. A kada se stavi virtuelna tačka na njihovo postojanje, možda se treba i nasmejati. Sebi samom, naravno. Kada se setiš da je neko takav uspevao da ti pomrsi konce, zapitaš se gde ti je pamet bila, a gde životna snaga? Kamo karakter, kamo inat?! Pripišeš to svom lepom vapitanju a kao danak neiskustvu, nasmešiš se, digneš srednji prst u vis nevidljivom sparing partneru i zaroniš u svoju sreću lake glave i proste duše.  Zahvališ se nebesima i zaključiš da se krug zatvorio. Odrastao si i više ti nekadašnji izazivač stresa i kasapin srca ne može ništa.

U drugu kategoriju kradljivaca sreće spadaju neukroćene goropadi, koje na pomen tuđe sreće postaju bestijalne, počinju da prave scene i sasvim otvoreno iskazuju svoju nemoć, pakovanu u zlobne i jetke replike. Ljudi iz tih kategorija su nekada sasvim nonšalantno mahali sopstvenom srećom, koja je doduše, bila više zamišljena no realna, pred očima osobe  u čiji je život posle svih muka ušetala zlatna kočija.  Podivljali od zavisti  i suočavanja sa sopstvenim životnim promašajima, ljudi ove fele, sa setom se sećaju svojih pucnjeva u prazno. Pucanj u prazno nije uvek i promašaj, ali ljudi ove kategorije to ne znaju. Oni su sposobni samo da sagledaju glibavu baru u koji se okean njihovog života pretvorio, onda kada su skinuli koprenu sa očiju. A koprena je skinuta onoga časa kada im je tuđa sreća zasijala preko plota.

Nije važno što su preko plota nekada i oni obitavali, što im je sreća draškala nosnice svojom blizinom, a oni to narcisoidno zagledani u svoj odraz na površini vode koja se kasnije pretvorila u baruštinu, nisu uspeli da prepoznaju. I tada su, kao i sada mislili o tome da je trava zelenija preko. Jeste. Trava je najzelenija, ako niste znali, onda kada se redovno zaliva, kada se kosi, kada joj se posvećuje pažnja. I biljke, kao i ljudi, daju plodove kada ih se tretira dobro. E, to naši srećom iziritirani mrzitelji nikako da shvate. Sreća nije lepa samo dok se čeka. Sreća je lepa kada joj se da šansa. Kada se na njoj radi i kada se u njoj saučestvuje.

Ali, kradljivac tuđe sreće ne traži uzrok svoje nesreće u sebi. Pripisuje je bogovima i suđajama. Zlobnom svetu. Lošim prilikama. Ne padne mu na pamet da se sreća ne dobija na tacni, već se zasluži. Sreća je plod, crven i zreo. Mirisan plod nečijeg nastojanja da tu sreću uobliči, da joj da formu. Sreća se ovaploćuje u ljudima koji vole da dele radost.

I dok „deca sreće i života zrela“ uživaju u svojoj čudnoj ljubavi što je do niskosti naga, kako reče Milutin Bojić, mrzitelji pokušavaju sreću da im otmu, kao što se dosadne muve zunzare lepe na prosut med. Osim što zuje, muve smaračice vole i da peckaju. Samo, nije med jedino na šta muve mogu da idu, te ih blagovremeno treba usmeriti na ekskrement kao na novu fiksaciju. Ionako im se više slaže uz habitat iz koga su ponikle, odnosno, koji su same stvorile. Jer setimo se, nekada kristalno čista voda pretvorena je u mutljag delovanjem muve – kradljivice sreće. Sa ovakvim primercima ljudskog roda treba postupati sekantno. Ili surovije. Kako moja baba, recimo – muvopizdom, odnosno onom napravom za ubijanje muva. I to samo ako je dosadna preko mere, pa se ne udavi sama u već pomenutim fekalijama. Mada, ne treba ubrzavati situaciju. Ljudi obično sami sebe dovedu u pozicije koje zalužuju.

Sa tim u skladu, odoh da zaplivam u svojoj sreći. Ona je trenutno u obličju lepka za tapete, mesinganih lajsni, garnišni, zavesa i samolepljivih bordura.  Posle me čekaju dečji krevetac, posteljina i baldahin. A pomenute grupacije kradljivaca sreće, podsetila bih da je sreća upravo u malim stvarima, koje oni, oblaporni, neretko čak i ne primete, sve i da im čuče na vrh nosa.

Danica Nikolić Nikolić

Leave a Reply