Kampanja – ko je glup, a ko pametan…

Predizborna kampanja u Srbiji – lakmus koji uvek pokaže sve nacionalne frustracije, mentalitetom uslovljene inhibicije, kao i svu impotenciju politički opredeljenih nazovi-elita – zahuktala se, pa nema gde dalje.

I svi tabori misle da su mnogo pametni, a ovi drugi, iz susednog tabora, mnogo glupi, što je svakako jedan od simptoma nesigurnosti, ali i odsustva elementarne ideologije koju bi bilo poželjno imati i braniti u predizbornoj trci. Jedini argument koji svi ističu je – da je njihov kandidat najbolji. A najbolji je zato što… pa valjda zato što je njihov. I to je to, nema tu šta dalje da se objašnjava. Mi ga podržavamo, a mi smo divni, i samim tim i naš kandidat je najbolji. (Od ove priče odudara samo Beli, koji takođe kaže da je najbolji, ali to je u stvari stav kojim ismejava i podriva maločas pomenute stavove o kandidatu koji je najbolji samim tim jer je nečiji, odnosno o najboljem kandidatu bez pokrića.)

Ovakvo nastupanje sa ušančenih i samodovoljnih pozicija često izaziva sasvim apsurdne situacije. Vatreni podržavaoci bivšeg ombudsmana, Saše Jankovića, na primer, troše silnu energiju da dokažu da je Beli glup i da priča besmislice, a istovremeno obrazovani pravnik Janković sa savamalske govornice poručuje Vučiću da mu je bilo bolje da je pustio Tomu Nikolića da bude predsednik, jer mu on, Saša, neće oprostiti, te će ići na sud zbog svega što je učinio.

Ako se samo malo udubimo u ovaj iskaz, videćemo da je potpuno klimav i nelogičan i da opet nesvesno veliča Vučića kao vođu, što je jedan od klasičnih srpskih kompleksa. Ispada, dakle, da bi Toma Nikolić bio predsednik samo da ga je Vučić pustio, jer je Vučić taj koji pušta, ili ne pušta. Toma bi po toj logici bio teži protivnik Saši, odnosno bio bi izabran samo da ga je Vučić pustio, ali ovako Saša će pobediti Vučića i poslati ga u zatvor. Takođe, postavlja se pitanje kako bi to Saša mogao da pošalje bilo koga u zatvor, s obzirom na to da se ne kandiduje za tužioca, već za predsednika koji ima svega nekoliko, manje-više protokolarnih, Ustavom taksativno pobrojanih, ovlašćenja.

Sve ovo, međutim, ni najmanje ne smeta Sašinim fanovima, koji su se samoproklamovi u intelektualnu elitu koja jedina zna šta je dobro za Srbiju. Njima smeta kad Beli, kako kažu, lupa gluposti, pa neretko uzimaju za primer, njegovu poznatu priču da će ordenje podeliti sirotinji. Ali, Beli se tu opet zeza i to u okvirima ustavnih ovlašćenja; on ne nastupa kao tužilac, već kao neko čije ovlašćenje i jeste da deli ordenje, po Ustavu.

Takođe, čini se da je problem onih koji podržavaju Jeremića, a pogotovo Jankovića, u još nečemu – u ubeđivanju. Oni se, naime, previše trude da ubede  – a da nije baš jasno koju to ciljnu grupu – da je njihov kandidat jedini pravi. Ali, s obzirom na to da je svaka kampanja u velikoj meri jedna specifična igra zavođenja, takav pristup bi se mogao uporediti sa momkom koji se toliko trudi da ubedi devojku da je baš on pravi, da je tim ubeđivanjem sve više odbija. Drugi, pak, momak, koji se ne trudi da ubeđuje, već koristi suptilnije metode zavođenja, bolje prolazi. On, na izgled, ne obraća pažnju na devojku, tretira je kao i sve druge, a u stvari, sve što radi, radi da bi je osvojio, koristeći sav svoj šarm, duhovitost, razigranost, kako bi pokazao devojci da je najbolji izbor.

Prvi momak koji ubeđuje, u ovom izbornom slučaju je Saša Janković; drugi je Beli. I što je možda još gore po Sašu, ovo ubeđivanje ne sprovodi direktno Saša, on se ponaša suzdržano; njegovi prijatelji su ti koji svakodnevno gnjave „devojku“ i preporučuju svog čoveka.

(Devojka, naravno – to su birači.)

Ovakvo ponašanje, međutim, onih koji zastupaju Jankovića donekle je i razumljivo. Kod njih postoji jedan snažan strah, gotovo na ivici histerije, da u Srbiji nikada neće zaživeti liberalna demokratija, a već sedamnaest godina smo u demokratskom sistemu (ili, tek).

U međuvremenu, u svetu se javljaju nove političke opcije i novi pristup državi i demokratiji. Pomenimo samo anonimuse i pokret „Pet zvezdica“ komičara Beppe Grilla koji je ostvario odlične izborne rezultate u Italiji. I sasvim logično, nešto slično, javlja se i u Srbiji, jer Srbija jeste, i uvek je i bila, pod svetskim uticajima. Jer, da nije tako, odakle ni nam bila i demokratija i marksizam i sve ostalo? A ljudi novog senzibiliteta svakako ne mogu i neće da čekaju da se u Srbiji prvo ostvare demokratija, vladavina prava i vrednosti EU, da bi onda krenuli sa svojim idejama. Kao da su komunisti čekali da građansko društvo ostari da bi počeli političku aktivnost… Naravno, da nisu…

Sasvim je druga stvar što je kod nas sve kratko, što nemamo kontinuitet ni u jednoj ideji i što kasnimo za Evropom onih nekoliko stotina godina koliko smo proveli u izolaciji, ali i u jednoj štrokavoj ušuškanosti, kao Otomanska provincija.

Ključno pitanje, međutim, u celoj ovoj priči je – gde je u svemu ovome Vučić?

E pa, Vučić je tu gde je i bio, on jaše na istom populističkom talasu svestan da mu podrška slabi, ali da treba da izdrži još samo malo. Jer, ako dobije ove izbore, on je zaista pobedio. Učvrstiće vlast i dobiće legitimitet za sve što je do sada uradio, odnosno za jedno veliko NIŠTA, izreklamirano i izvikano na sva usta kao nešto. I to je to – nema tu puno mudrosti.

I ne treba se tome puno čuditi. Tako nešto je još uvek moguće u Srbiji, zemlji koja se hrani sopstvenim zabludama, predrasudama i, pre svega strahom – ni od čega. Jer, Srbija je zemlja koja je isuviše dugo naučila da se plaši sopstvene senke da bi sada odjednom tek tako pristala da živi bez straha. Ona se u suštini plaši sopstvenih demona iz bapskih priča i pomalo podseća na ruskog pisca Alekseja Remizova koji je svuda po svojoj sobi pokačio đavole od papira kako bi ga plašili i inspirisali u stvaranju bajkovite, fantastične književnosti, bazirane na ruskoj tradiciji.

Uostalom, život bez vođe podrazumeva preuzimanje odgovornosti i odrastanje, na šta su mladi donekle i spremni, ali starija populacija koja je navikla na koncept vođe – teško.

Ko sad da odrasta u sedamdesetoj… Ne ide to…

I eto, ako sve ovo uzmemo u obzir, sasvim je jasno zbog čega je Vučić i dalje najjači kandidat. Iz prostog razloga, jer oko sebe okuplja najveći broj ljudi, odnosno uspeva u tome da nominalno najveći broj građana pod njegovim skutom nađe svoj interes, pa makar se radilo i o čuvenim sendvičima. Značaj sendviča za gladne i ljude sa niskim primanjima, nikako ne treba potceniti, pogotovo kada znamo da te ljude Jankovićevci prezrivo nazivaju krezubima i tom ih svojom elitističkom arogancijom guraju sve dublje u Vučićev zagrljaj.

Ali, da se vratimo opet malo na Jankovićevce. Koliko su pametni? Koliko njihove reči duboko dopiru?

Uzmimo za primer kruševački govor Nikole Koje, koji je na društvenim mrežama odmah proglašen najdirljivijiim govorom čitave kampanje. Kad Kojo kaže da „mu neće oprostiti decu“, pa onda nabraja to kako su deca zbog njega postala besprizorna, ne poštuju roditelje i starije, uče se da kupuju diplome, a da ne pominjemo lečenje dece preko sms-a, ja stičem utisak da ovako nešto može da bude poruka samo istomišljenicima, jer je zaista nerealno reći da je za sve to kriv isključivo Vučić, a Vučićevci su nešto slično pričali za Tadića.

Svi tabori, dakle, ostaju samo u okvirima sopstvenih ciljnih grupa i jedino rade na podsećanju svojih birača da drugog aprila obavezno izađu na izbore i da ni slučajno ne ostanu kod kuće.

Vučiću je najbitnija budućnost (ma šta to značilo); on deli sendviče i viče da je najbolji lider u istoriji posle Tita.

Jankovićevcima je bitna pravna država, koju će da ostvari predsednik bez takvih ovlašćenja.

Jeremićevci stidljivo mahnu i nacionalnim zastavama.

A jedino je Beli „glup“ jer sve te priče izvrgava ruglu i demontrira sva ta nemoguća obećanja, jedino obećavajući spektakularan provod i sreću ako konačno sjebemo političare i, makar u tim simboličnim okvirima, uspostavimo vlast naroda, otelotvorenu u jednoj inteligentnoj ludi.

Ovo, priznaćete, mnogima, pogotovo mladima i neopredeljenima, i ne zvuči tako loše, jer zaista zvuči kao pobeda, kao osveta i uzvraćeni udarac i krezubih i onih sa zubima, i obrazovanih i neobrazovanih, koje povezuje zajednička odbojnost prema svrstavanju u bilo čiji klan.

I zato, nikako ne bih mogao da se složim da je Beli budala i još manje da je glup, kao što neki pokušavaju da objasne. Beli možda nije naročito jak retoričar, ali njegov koncept funcioniše na jednom transcedentnom nivou koji prevazilazi konvencionalno poimanje politike. Jer, čak i najinteligentniji ljudi teško uspevaju da izađu iz stereotipa i najviše vole da umetnost i performans ostanu to što jesu, a politika ono što smo do sada mislili da jeste.

Vreme koje je pred nama, svakako će takva shvatanja poslati na istorijsku deponiju koja se nalazi negde na rubnim područjima postistorije i postpolitike.

***

Car Radovan je car careva, vladar sudbine, gospodar svemira. On nosi zlatnu sekiru na ramenu, jaše konja koji je beo i visok kao brdo pod snegom, i na ruci drži buljinu sa ognjenim očima kako bi mogao noću videti pred sobom. O njemu govore u mojoj zemlji samo ljudi koji su poludeli. Ali su zatim u njega poverovali i svi mudraci. Car Radovan ima krunu od hartije i po plaštu ludačke praporce. Ima noge i ruke zelene kao trava, jer živi na kopnu i u vodi. Niko ne pamti njegovo poreklo, ni ime njegove porodice, niti zna za njegove prijatelje i neprijatelje. On prolazi kroz nebeski prostor kao crni oblak pun grmljavine, i po vodama kao brod koji gori. Niko ne zna njegove bitke ni trijumfe, jer njegova moć nije nad vojskama, ni njegova slava u bojnim podvizima. On carstvuje u miru svoje veličine i sunča se na suncu svoje snage i lepote. On se krije od svakog, a ipak svako ima njegovu sliku u očima i njegov glas u ušima. Gde su njegove palate i njegovi vrtovi? I gde su njegove bele žene, i njegovi brzi konji, i njegova svilena stada, i njegovi ljuti psi za stadima? Čuvaju li njegova vrata ljudi ili zmajevi? Samo ludaci, čiji je on jedini car i gospodar, samodržac i pokrovitelj, znaju puteve koji vode u njegovo carstvo, i znaju gde su mostovi preko kojih se prelazi i njegove pokrajine pune sjaja i pune muzike. Jer je ljudski um ograničen na ono što je video i čuo, a ludilo je jedino bezgranično i slobodno od svih ledenih zakona svesti i saznanja. Sloboda, to je ludilo; i samo ludaci su slobodni.

Jovan Dučić, Blago cara Radovana

 Vojislav Todorović

 

1 KOMENTAR

Leave a Reply to Biljana Markovic Cancel reply