Kako je Murakami postao pisac

Foto: bookstellyouwhy.com

Dvije novele ili dva kraća romana iz sedamdesetih godina 20. veka Harukija Murakamija sada se objavljuju na engleskom jeziku, u okviru jedinstvenog izdanja „Vjetar/Fliper: Dva romana”, u novom prevodu Teda Gusena, poslije nečitljivog i opskurnog prevoda na engleski iz 80- ih godina. Tako se smatra da se pomenuta djela Murakamija prvi put i prevode na engleski.

U tekstu „Trenutak kada sam postao pisac, na bejzbol utakmici 1978…”, objavljenom na sajtu „Literari hab”, koji u saradnji sa brojnim partnerima iz izdavaštva, časopisa i knjižarstva pruža važne književne informacije, Haruki Murakami je napravio uvod u ta dva svoja rana romana i opisao trenutak kada mu se javila misao da može da napiše književno djelo. Bilo je to bez povoda, usred aplauza na jednoj bejzbol utakmici.

Inače, ove dvije priče prate zbivanja oko pripovijedača i njegovog prijatelja zvanog Pacov. U noveli „Slušaj pev vjetra” narator dolazi kući na raspust, i dok provodi vreme sa Pacovom u piću, pušenju i muzici u džez-baru, sreće neobičnu djevojku… U „Fliperu” se narator seli u Tokio, zapošljava se kao prevodilac i živi sa dvije identične bliznakinje, dok je sada Pacov u zasjenku. Pripovedača progoni sjećanje na propalu vezu, kao i opsesija traganja za posebnom vrstom flipera, na kakvom je igrao prethodnih godina. U narednim odlomcima iz Murakamijevog teksta, može se videti kako su nastali upečatljivi motivi i atmosfera Murakamijeve proze, zbog čega su i značajni ovi njegovi rani radovi.

„Većina ljudi, a pod tim mislim na većinu koja čini japansko društvo, diplomira, zaposli se, i poslije izvjesnog vremena stupi u brak. Čak sam i ja namjeravao da slijedim ovaj obrazac. Ili sam barem mislio da će se stvari tako dešavati. U stvarnosti sam se oženio, pa počeo da radim, a tek naposljetku nekako uspe+io da diplomiram. Drugim riječima, sledio sam upravo suprotnu putanju od one koja se smatra normalnom”, piše Murakami, nastavljajući:

„Pošto sam mrze+io i samu pomisao na to da radim u nekoj kompaniji, odlučio sam da otvorim svoju firmu, mjesto gde će ljudi moći da slušaju džez ploče, da piju kafu, da mogu nešto da pojedu. Bilo je jednostavno voditi takav posao, shvatio sam da mogu da se opustim i po čitav dan da slušam muziku koju volim. Problem je samo bio u tome što smo se moja žena i ja vjenčali još kao studenti i nismo imali novca. Zbog toga smo prve tri godine radili kao robovi, često i po više poslova. Posle toga smo nešto novca pozajmili od rodbine i prijatelja i otvorili mali kofi–šop u Kokubunđiju, za studente. Bila je 1974. godina. U ovoj oblasti postojala je snažna kultura otpora, opozicije vladajućim vrijednostima, i mnogi su tu bili otpadnici suženog studentskog pokreta. U čitavom svijetu bila je to era u kojoj je čovjek još uvek mogao da pronađe šupljine u sistemu.

U klub sam donio klavir iz roditeljske kuće i počeo da priređujem živu svirku. Bilo je mnogo mladih džez muzičara koji su pristajali da sviraju za malo novca, koji smo mogli da im ponudimo. Mnogi su kasnije postali poznati muzičari, ponekad ih sretnem u džez klubovima Tokija”…

Murakami piše da je djelo „Slušaj pjev vjetra” kraća proza, prije novela nego roman. Ipak, bilo mu je potrebno nekoliko mjeseci da je napiše. „U to vreme mnogo sam čitao ruske romane 19. veka, kao i američke detektivske priče, ali nikada nisam obraćao pažnju na savremenu japansku prozu. Zapravo nisam shvatao kako da pišem prozu na japanskom jeziku. Nekoliko mjeseci samo sam nagađao, eksperimentisao stilom. Često nisam bio impresioniran onim što sam napisao, a pomišljao sam i na to da bi reakcije čitalaca bile još oštrije, negativnije…Onda sam otkrio prozu Agote Kristof, mađarske književnice koja je 1956. godine emigrirala za Švajcarsku, i koja je napisala veliki broj izuzetnih romana. Ona je na njoj stranom francuskom jeziku, uspjela da razvije jedinstveni i osobeni stil zasnovan na kratkim rečenicama, jasnim poređenjima, i opisima oslobođenim od emotivnog naboja. Sećam se da sam bio nostalgičan kada sam se prvi put susreo sa njenim radom”, napisao je Murakami.

Poznati pisac dovršio je novelu „Fliper” 1973. godine, kao nastavak „Vjetra”. Kaže da je i ovu priču pisao uveče, poslije posla, za kuhinjskim stolom. Uz dozu postiđenosti, ali i s ljubavlju, priznaje da ove dvije novele naziva „romanima s kuhinjskog stola”, kao i to da je posle njih odlučio da postane pisac i da proda džez klub. Zatim zaključuje:

„Ipak, ova dva djela igraju važnu ulogu u mom radu i smatram ih nezamenjivim. Nikada neću zaboraviti njihovo prijateljstvo. Zagrijali su moje srce i ohrabrili me na mom putu.”

Izvor: M. Vulićević politika.rs

Оставите одговор