Džoni Štulić – glavni junak istorije jedne mladosti

Rok(enrol) bez roka trajanja. Filozofija koja je mislila ono što pjeva i, pjevala ono što misli. Kada je bilo izvjesno da je – u zemlji kojoj je darivao svijetle trenutke slobode – đavo došao po svoje, Džoni je stavio zavežljaj na rame i uradio ono što je, davno u jednoj pjesmi, obećao: „Jednog dana nema me da nikada ne dođem…“

20130709183424_199865
Foto: pouke.org

Rokenrol je ovdje umro kad je Branimir Džoni Štulić rekao zbogom, zalupio vrata i otišao. Njegova odluka da se učlani u apatride, piše knjige i prevodi Homera, bila je tačka na ono što se smatralo jugoslovenskim rokenrolom. Bez mogućnosti da se takav „incident“ – misli se na rokenorl – ponovi.

Tome u prilog govori više činjenica: mnogi su se nekadašnji rokeri odmetnuli u hajduke, guslajući o nacionu kao imanentno pripadajućem elementu svakog bogovetnog stiha; neki su u godinama koje troše na skidanje patine sa zaboravljenih sjećanja u kojima je „ludvig“ bio bubanj, a ne kaca za kupus; neke je nagrizla memla vremena isto onoliko koliko i paučina njihove tambure; treći, opet, šuruju sa otpacima pokupljenim na putu Beograd – Dolina jorgovana, bliža odrednica – pjevaljka sa stola birtije „Svrati, bato“, Ibarska magistrala; četvrti su batalili drndanje vune i gitare pohranili u tamu podruma, odmah tu, pored „ludvigovog“ bas-bubnja, nakrcanog kisjelim kupusom, činela ga pritiska umjesto kamena; ima i onih koji su rokenrol doživjeli kao zaluđenost sopstvenom mladošću i ludorijama koje uz nju idu, pa shvatili da je profitabilnije preuzeti očevu advokatsku kancelariju ili zubarsku ordinaciju, sasvim pristojan miraz za ženidbu dedinjskom snašom; ima ih koji su zastali na pola puta, kada je bila muka treću žicu naštimovati na „ge“ notu; pojedini su se prestrojili s onu stranu novinskih sadržaja čiji su glavni junaci bili, i sada redom kritikuju umiranje rokenrola, jednako krivi za njegovu smrt. A, ona je – smrt – odnijela mnoge kojima nije bilo spasa, živjeli su, naime, rokenrol. Samo su „Partibrejkersi“ preživjeli.

Cane i dalje sanja svoj dječački san, Anton više podsjeća na Kita Ričardsa u poodmakloj fazi hodajuće biološke ruine, no, uprkos tome, njihov proizvod još nosi poruku koja je nekada putovala do Zagreba, Sarajeva i Ljubljane adresirana na tamošnje rokenrol hodočasnike koji su, na čelu s Džonijem, odašiljali jednako pobuđujuće zrake kroz zrak, onako, baš, ravno do dna. I dok su tamo, ispred zagrebačke „Zvečke“, na Džonija gledali kao na zamlatu iz predgrađa, on se već kvalifikovao za jednog od junaka našeg odrastanja i vaspitanja. Ako i nije bio jedini, onda je bio glavni junak istorije jedne mladosti na ulasku u propalo sjutra, poručujući nam da se danas već dogodilo juče. U to ime, Džoni je prvi imao ono što se kolokvijalno zove bijelim bubrezima i započeo misiju prvog pravog buntovnika koji je govorio sve ono što su mnogi mislili. Govorio je bolje no što zvuče njihove misli. Bolje, ljepše, sadržajnije, smelije i konkretnije. Pravo u metu. I na meti, u centar.

johnny-stulic0416
Foto: www.abcportal.info

Rok(enrol) bez roka trajanja. Filozofija koja je mislila ono što pjeva i, pjevala ono što misli. Kada je bilo izvjesno da je – u zemlji kojoj je darivao svijetle trenutke slobode – đavo došao po svoje, Džoni je stavio zavežljaj na rame i uradio ono što je, davno u jednoj pjesmi, obećao: „Jednog dana nema me da nikada ne dođem…“. Kao da ga nikada na svijetu nije bilo. Poručivao je da želi samo da svira, da se otkači i, to je sve! Slušali su ga, nisu ga čuli. Samo su još pripadnici plemena čiji je poglavica bio, održavali vječnu vatru fantoma slobode koji je vodio ravno do dna. Dna, kao personifikacije smisla ograničenog trajanja na planeti. Želio je, Džoni, tako malo.

Njegov vjerni pratilac, fotograf, konzument Džonijevog isijavanja, pripadnik plemena, Igor Kelčec, svedoči o toj tragici, o tom malo, kojem je Džoni težio, i kojim je utro put mnogima, pa i najvećoj balkanskoj lopuži koju nikada nisu uhvatili: „Te jeseni Džoni svira u Sarajevu, gdje Džoni i Bregović razgovaraju i Džoni kaže tad Bregoviću: ‘Slušaj Brega ja više ovo, jao, ja ne mogu ovo, to su koncerti turneje, bend, četiri instrumenta, gitare, razglas, sve isto. Publika isto reagira i na mene i na Zdravka Čolića, To je tako isto. Ja sebe vidim, evo kako – pazi, pozornica, a ja kao Bo Didli, malo sviram gitaru, malo ne, pucketam prstima, kad ne sviram zabacim iza sebe, u bijelom odijelu. Iza mene, sultanova svita. Znaš ono, kad sultan krene u pohod, onda ona njegova kamarila, kužiš, svirača na dairama, zurlama, tapanima, pjevačice… ludilo, kužiš, to me prati. Evo to, Sevdah Šatl Bend’“. Nikada nije dosanjao san da kao Bo Didli zauzda scenu. Eno ga, Bregović, pucketa prstima, malo svira, malo ne, kad ne svira zabacuje gitaru, svita, daire, zurle, kamarila… On, u bijelom odijelu!

Džoni ga nikada nije obukao, ostao je jedini vlasnik misionarske vizije, i predvodnik horde, generacije na pola puta ni za gdje. Umio je, kaže Kelčec, vjerovalo mu se: „On je dijagnosticirao savršeno sve naše boleštine i izbacivao van. A mi smo krenuli za njim. Jer, on nije bio ono ‘naprijed’, bio je kao Sava Kovačević, jebote, kužiš: ‘Za mnom!’“. Bio je to poziv koji je važio samo za duhom odvažne. Posrnulima na pola puta nije bilo spasa, ostali su da cijepaju karte na peronu na koji vozovi vječito kasne. Ako ikada stignu.

Izvor: Dejan Jeremić, akuzativ.com

Izvor: youtube

Оставите одговор