Drago Marković – roker koji je odlučio da ode

“Današnji klinci ne mogu ni da zamisle scenu kad Drago i Milija čuče, sa gitarama, pored radija, u 11 noću, slušaju i u letu skidaju “Hey Joe” od Hendriksa. Taj entuzijazam i ničim izazvana ljubav prema rokenrolu je nevjerovatna”


Drago Marković

Kada sam prošli put bio u Bijelom Polju bili su zajedno. Šetaju gradom.

I pretprošli put. Pričaju, natenane. Zastanu da nešto pojasne jedan drugom. Ili da se sjete nečega.

I natprošli put. Isto.

Drago Marković i Milija Margitić. Kumovi i dobri ahbabi.

Šetaju godinama u istom ritmu. Ritmu šesdeset i neke… I sedamdeset i neke… Ritmu Dorsa, Flojda, Cepelina, Stonsa… Tajma, Indeksa, Dugmeta…

Današnji klinci, android generacije, prođu, a ne primijete ih. Ne bace, čak, ni pogled u njihovom pravcu. Samo ih mimoiđu.

Drago i Milija idu svojim putem.

Ide istorija bjelopoljskog rokenrola.

Od varljivog ljeta 68.

Tada su nastali “Signali”.

Tada su se, sa dugim kosama, pojavili, na bjelopoljskoj ulici, prvi “bitlisi”.

Tada su se prvi put obukle uske pantalone.

Stigle prve farmerke.

Nije smetalo ni što su oko bjelopoljskih kuća bile tarabe. Ni što je pijaca bila u centru grada. Ni što je kaldrma na većini ulica. Ni što su mnoge kuće još uvijek pokrivene šindrom…

Čaršija je postala dio svijeta. Začuli su se neki novi akordi. Počelo je sve da se njiše u nekom novom ritmu.

Iz bjelopoljskih podruma su se svakodnevno čuli zvuci rokenrola, igranke su postale nezaobilazni dio odrastanja, a na televizorima lampašima, za svaku Novu godinu, oko dva ujutru gledala se “Kosa”.

…Prije nekoliko dana Drago Marković je odlučio da ode.

Enes Dreković – bas, Veselin Garo Bakić – bubnjevi, Drago Marković – vokal, Milija Margitić – gitara, Hazbo Ličina – klavijature

Tako to biva kod onih koji su po nacionalnosti rokeri.

Milija je ostao sam.

I Bijelo Polje je ostalo samo.

Nisam imao smjelosti da odem na sahranu. Osjećam, tog dana bih, sa Dragom, sahranio i svoje djetinjstvo.

Pasta za zube i rokenrol

“Drago, ja, Baća Đurović i Ahmo Ćatović, šesdesetosme, osnovali grupu. Nemamo ozvučenja pa koristimo radio kao pojačalo”, sjeća se Milija Margitić. “Probe su u podrumu jedne zgrade. Kad smo skinuli par stvari i već postali ozbiljna rok grupa postavi se i pitanje imena benda. Drago ispali k’o iz topa: ‘Signali’. Ta pasta za zube bila mu je omiljena.”

“Signali” su postali, pored Komiteta, zaštitni znak Bijelog Polja.

Sve gradske svečanosti, igranke, štafete, bitni datumi bez njih nisu mogli da prođu. Slavu im nije pomutio ni Mijo Babalj kad su ga, jedne godine, Bjelopoljci angažovali da pjeva na dočeku Titove štafete.

“Današnji klinci ne mogu ni da zamisle scenu kad Drago i Milija čuče, sa gitarama, pored radija, u 11 noću, slušaju i u letu skidaju “Hey Joe” od Hendriksa”, priča Sonja Terić. “Taj entuzijazam i ničim izazvana ljubav prema rokenrolu je nevjerovatna. Danas, klinci, kad je sve dostupno preko interneta, manje znaju o muzici nego mi tada. Tadašnji ‘Signali’ su pravi dokaz da je rokenrol način života i razmišljanja, a ne puki pravac u muzici. Drago je imao glas kao Dado Topić…  Sjećam se, kad bi bile zabavne večeri u hotelu, svi su skakali na noge kad bi zapjevao . Naročito ciganske, recimo Djelem, djelem… A i bio je faca.”

“Signali” su postali “naša krvna grupa” mladih u Bijelom Polju.

Bunt i sloboda, revolucija i anarhizam, način života, način razmišljanja…

“Nevjerovatno kakve su to bile godine, kakve su se promjene izdešavale. Naša kasaba, duboka provincija, počinje nezgrapno da mijenja lice”, prisjeća se Rajko Dulović Karlo. “Počinju da se grade fabrike, grad počinje da liči na mravinjak, a mi klinci imali smo svoje preokupacije. Počeli smo da se suprostavljamo tradicionalnom – ‘zaostalom’. Puštamo kose, nosimo uske pantalone… Bila je to revolucija. U grad su stigle i prve farmerice – kakva je to bila dogodovština. Bilo nas je koji smo svako jutro svraćali u čitaonicu Gradske biblioteke, prelistavali novine i otimali se za ‘Politikin zabavnik’.  I VIS ‘Signali’ – neki čupavci u podrumu zgrade sina direktora škole ‘Dušan Korać’… Počeli su da sviraju, subotom, na igrankama, prvo u hodniku na spratu Gimnazije, a kada je napravljena fiskulturna sala onda tamo. Uvijek je bilo prepuno. O državnim praznicima znali su da nas okupe u menzi Vunarskog kombinata.”

Za rokenrol bile su bitne i – noge

“Signali” ubrzo “izlaze” iz Bijelog Polja. Kreću svirke na gitarijadama, turneje i gostovanja na primorju. Grupi se priključuju i Veselin Garo Bakić, Enes Endži Dreković, Hazbo Ličina… Ali srce benda su i dalje Drago Marković i Milija Margitić.

“Bili mi na Gitarijadi u Titogradu. Svirka bila čudo”, priča Milija. “Vraćamo se kasno naveče kući bez dinara u džepu. Sjeli u autobus i kad smo došli do Crkvina kondukter otvori vrata i – izbaci nas napolje. Kaže neka žena da smo mi oni što su te večeri svirali u Titogradu, ali džaba. Te, mi, pješke od Crkvina do Kolašina. Tamo se, ujutru, snalazi, zajmi pare za kartu i jedva se dokopasmo Bijelog Polja. Platismo slavu nogama. Takav je bio rokenrol tada.”

“Signali” nastavljaju da “praše” gdje god se pojave. Onaj Hendriks koga su čučeći sa radija skidali Drago i Milija daje rezultate. Kreću redovna gostovanja na primorju.

Drago Marković, Veselin Garo Bakić, Milija Margitić, Enes Dreković, Hazbo Ličina

“Dvije godine, za redom, uzimali smo nagradu za najbolji orkestar na obali”, sjeća se Garo Bakić. “Djevojke luduju za nama – idealno za avanture, a Drago, glavni lik benda, po cijeli dan se dopisuje sa svojom suprugom Radom. Beskrajno je volio. Zezali smo ga na tu temu, ali džaba – Rada je, za njega, bila iznad svega. Rijetka je bila takva privrženost porodici, kakvu je on pokazivao.”

Eh, zaboravih se. Opomenu me Garo. Ova priča je, u stvari, priča o Dragu Markoviću. Ostalo je sve kolorit. Boje i život.

I rokenrol – posvećenost i vjera.

Drago

Kada se Dragoljub rodio zapjevao je njegov otac David sa drugarima. Bili su članovi gradske bleh muzike. Kao da su osjetili da će mu muzika obilježiti život.

I jeste. Kada je otkrio rokenrol bila je to ljubav na prvi akord.

Milija je bio njegov drug iz djetinjstva. Zajednička strast bila je  – muzika.

Život je tekao svojim najprirodnijim tokom.

“Signali” su, u stvari, nastali mnogo prije nego što su nastali. Ta ’68. samo je zvanični detalj iz biografije.

Kada je Drago čuo Radu Bojović na takmičenju za Prvi glas Bijelog Polja, koja je kao prvi vokal muzičke škole pjevala “Niko, niko” od “Lutajućih srca” muzika mu se još jednom neumitno umiješala u život. Bila je to ljubav na prvi pogled, na prvi zvuk, na prvu strofu… A i nekako je bilo i simbolično – za sve su bila “kriva” “Lutajuća srca”.

Sledećih 40 godina dijelili su zajedničke trenutke.

Do skoro.

Do trenutka od kada sve počinje da se pretače u uspomene.

Mirko Rakočević

6 KOMENTARA

  1. Odlicna prica o jednom vremenu, o zaboravljenim i zapostavljenim legendama, o jednom iskrenom (filmskom) prijateljstvu… Dajte vise ovakvih tekstova, o signalima (dok jos ima zivih da pricaju, da pricaju da se ne zaboravi)…

    • Citajuci ovaj Vas prilog mogu vam reci da jeste filmski kako kaze g. Janko… Iskreno ja i moji prijatelji se nadamo da ce biti jos ovakvih i slicnih prica o nasim i vasim Signalima! Poz. Toni

Оставите одговор