Danko Vasović iz vremena kad je, zahvaljujući Valdhajmu, iznenada dospio u žižu javnosti
Sve svjetske agencije, sva ozbiljnija glasila na planeti, prenijela su 4. marta 1986. godine tekst „Njujork Tajmsa“ u kojem bečki dopisnik ove ugledne novine tvrdi da je bivši generalni sekretar Ujedinjenih nacija, a tada najozbiljniji kandidat za predsjednika Austrije, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio poručnik Vermahta i to u štabu zloglasnog komandanta njemačke armijske grupe „E“, feldmaršala Aleksandra fon Lera.
Tekst, ilustrovan ratnom fotografijom, snimljenom 22. maja 1943. godine na aerodromu u Podgorici, na kojoj je Valdhajm u društvu italijanskog generala Erkola Ronkalje, SS grupen firera Artura Flepsa (komandanta zloglasne SS divizije „Princ Eugen“) i njemačkog pukovnika Joakima Maholca, objavile su, dakako, i „Večernje novosti“. Ovaj tada najtiražniji jugoslovenski list je, zahvaljujući prvenstveno angažovanju mladog, do tada uglavnom sportskog novinara, Danka Vasovića, 22 dana kasnije ekskluzivno objavio dosije „F – 25572, Kurt Valdhajm“ iz kojeg se nedvosmisleno vidi da je jugoslovenska državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina Valdhajma proglasila zločincem još 17. decembra 1947. godine.
Taj dosije je već početkom 1948. godine upućen odgovarajućoj komisiji Ujedinjenih nacija, koja je na osnovu njega Valdhajma stavile na crnu, „A“ listu ratnih zločinaca (na spisku onih koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata okrvavili ruke, uglavnom Njemaca, Italijana, Mađara i Bugara – ukupno ih je 791 – ime Kurta Valdhajma je upisano pod rednim brojem 724).
Kurt Valdhajm kao mladi nacistički oficir
Danko Vasović, koji se od tada u potpunosti posvetio ovoj temi – napisao i veoma opširnu i dokumentovanu knjigu – gotovo dvije godine kasnije, 25. januara 1988, domogao se i najubojitijeg dokumenta, telegrama kojim, navodno, „poručnik Kurt Valdhajm traži da se 4.224 zarobljenika sa Kozare, uglavnom žena i djece, uputi u Grubišno Polje 3.514, a u Zemun 730“. Taj gromoviti dokumenat je pet dana kasnije objavljen u poznatom njemačkom nedjeljniku „Der Špigel“, ali se istovremeno pojavio i u „Večernjim novostima“.
Po reakcijama koje su uslijedile izgledalo je da Kurtu Valdhajmu, koji je u tom trenutku već više od godinu i po dana sjedio u fotelji predsjednika Austrije, nema spasa, da će morati da se povuče i suoči sa tamnim, krvavim stranicama svoje ratne biografije. Deset dana kasnije, međutim, uslijedio je još gromovitiji obrt: Kriminalistički institut iz Štutgarta je nedvosmisleno utvrdio da je kompromitujuća „brzojavka“, ustvari, klasični, vješto smišljeni i fabrikovani falsifikat!
Od tog trenutka u predsjedničkoj palati u Beču je zavladao spokoj – iz temelja je zaljuljana cijela afera i u pitanje su dovedeni i svi ostali dokazi o ratnim grjehovima Kurta Valdhajma. On je pobjednički poentirao, odsjedio do kraja mandata na predsjedničkoj stolici, a potom živio kao povučeni, gotovo zaboravljeni penzioner sve dok ga 14. juna 2007. godine, u dubokoj starosti, nije izdalo srce.
Slika koja je obišla svijet – Kurt Valdhajm (drugi s lijeva) sa italijanskim i njemačkim oficirima
Na drugoj strani, u domu najpoznatijeg i najupornijeg novinara-istraživača ratne prošlosti Kurta Valdhajma, Danka Vasovića, nakon objelodanjivanja prljave igre sa falsifikovanim dokumentom i podmukle podmetačine, uvukao se nespokoj i otpočela je njegova golgota, njegova očajnička borba za istinu o Valdhajmu, ali i borba za ljudsku i novinarsku čast i ugled, pa i za goli život. Jer, pokazalo se da iza falsifikata koji mu je poturen kao kukavičje jaje stoje mračne i moćne sile iz državnog aparata, svojevrsnog „Valdhajm-lobija“, upregnute da, ne birajući sredstva, operu ljagu i spase glavu zločincu, čak i po cijenu uništenja, fizičke likvidacije onoga koji nije pristao da ćuti i žmuri pred nepobitnim činjenicama.
Priča koja slijedi predstavlja ispovijest ovog upornog i nepokolebljivog čovjeka, kako se rve sa vetrenjačama, kako je, pored ostalog, sklopio potresno dokumentarno filmsko svjedočanstvo o Valdhajmu i zločinima u Jugoslaviji u kojima je on učestvovao – kako je, konačno, dočekao veliku satisfakciju da njegov film ugleda svijet na velikoj sceni međunarodnog festivala takvih ostvarenja u Njujorku i nađe se u muzeju holokausta u Majamiju, a potom i u Jerusalimu, kao stalna programska postavka i vjerodostojni dokaz o nacističkim zločinima, ne samo nad Jevrejima:
„Ja sam služio vojni rok u 63. padobranskoj brigadi“, kazuje Danko Vasović. „Uniformu sam skinuo tačno 28. novembra 1975. godine (kao dobar vojnik dobio sam mjesec dana nagradnog skraćenja roka). Imao sam tada nepune 23 godine.
Odlučio sam da nastavim započete studije prava. Moja majka je ipak brzo uvidjela da će biti slaba vajda od mojih studija, da mene mnogo više zanimaju druge stvari i procijenila da bi bilo najbolje da mi nađu neki posao i jednostavno me sklone sa ulice i malo odvoje od onoga što me tada zaokupljalo više od studija.
Kazala to i mome ocu Radulu, novinaru „Borbine“ kuće. On je u principu bio flegman i nikad nije ništa dramatizovao, ali je očigledno ovog puta sasvim ozbiljno shvatio i uvažio mišljenje moje majke.
Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
U to vrijeme je glavni i odgovorni urednik „Večernjih novosti“ bio Toma Milinović. Radule mu tih dana, izgleda, u nekoj prilici, onako uzgred napomene i pripita ga da li bih ja možda mogao da počnem nešto da pišem za „Novosti“, a ovaj mu bez predomišljanja kazao da će sve učiniti da mi se pruži šansa, a poslije je sve na meni.
Kako sam i prije odlaska u vojsku, tokom studija, pomalo pisao za „Mladost“, za novinu u kojoj je, inače, novinarsku karijeru započeo i moj otac, ja sam odmah po izlasku iz vojske nastavio da se, uz studije, bavim i novinarstvom.
Iako mlad i neiskusan novinar, kao dobar vojnik, kao najbolji padobranac i komandos, prvak u skoku u vis u Ratnom vazduhoplovstvu, uspio sam, tako, da dobijem i u svečanom broju „Mladosti“ za praznik Republike, 29. novembar 1976. godine, objavim intervju sa tadašnjim načelnikom Političke uprave Jugoslovenske narodne armije, generalom Veljkom Kadijevićem, koji je imao izuzetnog odjeka.
Kadijević je tu meni kazao mnoge značajne stvari i intervju je prenijela sva jugoslovenska štampa, a prenijela ga je i državna televizija u udarnom dnevniku, naglašavajući da je intervju dat novinaru „Mladosti“ Danku Vasoviću.
Biografija
Kurt Valdhajm je rođen 1918. godine. Završio je bečku Konzularnu akademiju, doktorirao pravo 1944, a odmah posle Drugog svjetskog rata se otisnuo u diplomatske vode, prvo kao prvi sekretar austrijske ambasade u Parizu, zatim kao ambasador u Kanadi (1958 – 60), pa kao predstavnik Austrije u Ujedinjenim nacijama (1964 – 68), a naredne dvije godine je bio ministar inostranih poslova Austrije. Onda se prvi put kandidovao i za predsjednika Austrije, a kad je izgubio, sjeo je u stolicu čelnog čovjeka Ujedinjenih nacija na kojoj će ostati punih deset godina. Kad se 1986. godine po drugi put kandidovao za predsjednika Austrije, izbio je skandal sa brižljivo skrivanim stranicama njegove ratne biografije, ali ga to ipak nije omelo da dobije na izborima i da na toj funkciji odsjedi cio šestogodišnji mandat. Umro je 14. juna 2007. godine u svom rodnom mjestu na periferiji Beča mirno, do poslednjeg dana, grickajući „penzijicu“ od 130.000 dolara mjesečno, koju mu je garantovala funkcija čelnog čovjeka Ujedinjenih nacija.
Budo Simonović
(Sutra: NIJE SE SJETIO SUTJESKE)
