Božo Vešović, od Berana do Perua i natrag (3) – Nije rat nikome brat

Preživio golgotu četničkog odstupanja krajem Drugog svjetskog rata, ratovao pod engleskom zastavom, izgubio ruku u rudniku u Andima, pobijedio rak, a onda se vratio da jesen života provede u otadžbini i tu vječno počine

Božo Vešović sa Pekom Dapčevićem u svom domu u Limi sedamdesetih godina prošlog vijeka

Boža Vešovića, baš kao i sve one rijetke koji su krajem Drugog svjetskog rata i u godinama odmah poslije rata uspjeli da se sklone u zavjetrinu tuđine, daleko od mlade komunističke, u revoluciji stvorene jugoslovenske države, u otadžbini su smatrali otpadnicima i izdajncima, a u novom zavičaju tuđinima, strancima,čak i komunistima.
– Baš tako su na nas gledali u Peruu i tako smo ti mi dugo živjeli ni na nebu ni na zemlji. Jugoslovenski pasoš nam ne daju kao otpadnicima i protivnicima revolucije i nove države, a peruanski zato što nas smatraju komunistima. E pošto sam se, nakon mojih povreda, skrasio i stalno nastanio u Limi tu sam u neko doba sreo i sprijateljio sa Momom Vučekovićem i Duškom Đukovićem, predstavnicima Jugoslavije u Peruu. Kad sam te 1968. naumio da prvi put krenem u Vasojeviće oni mi daju neki papir, vizu da mogu ući u Jugoslaviju. Došli i na aerodrom da me isprate. Tu bio i moj kum Miro Ronac iz Šibenika:
– Idi ti kume slobodno! Ako tebi tamo fali dlaka s glave, ovoj dvojici će ovdje faliti glave – šali se kum, a meni stvarno nije bilo svejedno. Srećom, sve je prošlo bez ikakvih kompikacija i nijesam imao nikakvih problema iako sam bio bez pasoša i uredne dokumentacije. Pri povratku iz Jugoslavije, svratim sam u Čikago kod nekih mojih prijatelja i „saboraca“, koji su neko vrijeme bili samnom u Peruu a poslije se prebacili u Ameriku. Pitaju oni znatiželjno kako je u Jugoslaviji. Ja im velim da nije baš kao u Americi, ali ni blizu onome što smo mi ostavili kad smo iz nje otišli četres pete.Oni, očigledno pod velikim uticajem negativne propagande, sumnjičavo vrte glavom: znači, i tebe su kupili…
Božo Vešović je tako sve do prije tri godine bio neformalni ambasador Jugoslavije u Peruu, dočeklija i dobri domaćin svim ljudima koji su sa ovih strana dospijevali do daleke Lime, a onda je odlučio da se definitivno vrati u otadžbinu i po onoj drevnoj narodnoj mudrosti „đe je zrno klicu zametnulo…“ jesen života provede pod rodnim nebom:

Božo Vešović

– Skrasio sam se u Novom Sadu. Mnogo mi se dopada taj grad, ali mislim da najviše zasluga za to ima moj brat od tetke po majci Vuko Šćekić, partizanski ratni komesar, koji živi u Novom Sadu i sa kojim provodim najviše vremena u finim razgovorima i raspravama kakve bih poželio svakom dobronamjernom čovjeku i iz kojih bi, mislim, mnogi, prije svega mladi, imali šta da čuju i nauče. U ratu smo bili na različitim stranama, ali sada to više nije važno, bitno je da smo i jedan i drugi doživjeli i preživjeli ratnu golgotu, osjetili strahotu rata, da rat nikome nije brat, da nikad nikome sreću i dobro nije donio…
A koliko je život bio nenaklonjen i nemilosrdan prema Božu Vešoviću možda najbolje govori to što nije uspio ni porodicu da formira:
– Dok je bilo zdravlja, mladosti i snage, nije bilo uslova. Prvo bio rat, onda potucanje u engleskoj vojsci, pa muke prvih godina boravka u Peruu, povrede, bolest i druge nedaće. Poslije, kad sam konačno stao na noge, mladost prošla i godine učinile svoje…
Božo Vešović je dvije godine kasnije umro i sahranjen u rodnom mjestu.

Budo Simonović

(KRAJ)

Оставите одговор