Božo Vešović, od Berana do Perua i natrag (1) – Umakao iz pakla u Sloveniji

Preživio golgotu četničkog odstupanja krajem Drugog svjetskog rata, ratovao pod engleskom zastavom, izgubio ruku u rudniku u Andima, pobijedio rak, a onda se vratio da jesen života provede u otadžbini i tu zauvijek počine

Božo Vešović sa unucima

Sreli smo se prije tačno osam godina, krajem marta 2008, u toplini njegovog rodnog Lušca kod Berana. Okružen pažnjom sinovaca i rodbine, u krilu najbližih koje ima, Božo Vešović niže dane osamdeset četvrte godine života, sabira uspomene, male radosti i velike tuge, muke i bure koje su mu pregrmjele preko glave, sve ono što je život sijao i donosio, a vrijeme, pakosno i nemilosrdno, u nepovrat odnosilo. Vedar i oran za razgovor, s mjerom i fali i kudi, ne žali se na život i sudbinu, ali u očima ipak ne može sakriti sjetu koja nije samo od bremena godina.

Kad se 1941. godine nesreća rata rasprtila i pred kućom Petra Vešovića u Lušcu, u paklu dioba i dvoumica, on je stao pod barjak kraljevske vojske u otadžbini. Stao i ostao, dosljedan u uvjerenju da čovjek nije jare i da ne može svaki čas preskakati preko plotova niti se povijati kako vjetrovi duvaju.

Božo Vešović, januara 1945. godine – selo Kožuhe, Trebava kod Doboja

Sedamnaestogodišnji sin Božo za njim, očeva se ne poriče:
– U oktobru 1944. godine rat nas zateče u Srbiji. Odatle smo preko Sandžaka krenuli put Bosne u neizvjesno, mučeničko odstupanje. Na Trebavi smo ostali negdje do marta 1945. Pavle Đurišić je sa svojim jedinicama i ogromnim zbjegom naroda iz Crne Gore tu prispio negdje u januaru, a cilj je bio da se nekako dokopamo Slovenije gdje su već bili Ljotić i Nedić i pojedine četničke jedinice iz Dalmacije. Tu smo se grdno iscrpili u desetodnevnim borbama sa ustašama. Nestalo municije, nestalo hrane, tifus kosi. Sve to je bio jedan od razloga da nasjednemo na veliku prevaru Sekule Drljevića…

Božo Vešović kao engleski vojnik u Italiji 1947. godine

Poznato je da su ustaše u Jasenovcu likvidirale Pavla Đurišića i gro njegove komande (Božo Vešović kaže da je tu ubijeneo čak dvadeset generalštabnih pukovnika):
– Nastalo je rasulo i svak je krenuo da se spasava kako zna i umije. Nas četvorica, Radovan Samardžić iz Nikšića, moji Vasojevići Mišo i Petar Cemović i ja, uspjesmo da dopremo do Ljubljane. Tu se nekako povezasmo sa suprugom moga kuma, pukovnika Boža Joksimovića. Primi nas ljudski i malo nas okrijepi i pridrža. Mi naumili da tu sačekamo saveznike i da se onda vratimo u Crnu Goru, ali nam njen brat, bio komunista, ali fin prema nama, veli: ako mene pitate bježite vi odavde i hvatajte granicu, jer ako banu partizani, vaši Crnogorci, neće vam pomagati ni saveznici…
Poslušali su i preko Kranja uspjeli da se domognu Austrije. Božo Vešović kaže da su dugo poslije Drugog svjetskog rata postojale priče i gajene prazne nade kako je veliki broj četnika uspio da se probije preko Slovenije i zamete trag negdje po svijetu:
– To je velika zabluda. Ne vjerujem da nas je ni pet stotina umaklo preko granice. Pa i mi smo se poslije pogubili. Eto, od nas četvorice, koji smo uspjeli da se probijemo do Ljubljane, ja sam završio u Peruu, a braća Cemovići u Americi. Znam da je Mišo umro prije petnaest-dvadeset godina, a za Petra ne znam ništa, baš kao ni za Radovana Samardžića koji je iz Austrije vraćen u Sloveniju.

(Sjutra: POŽELIO SAM DA JOŠ JEDNOM VIDIM MAJKU)

Budo Simonović

Оставите одговор