Balkan i dalje počinje u Beču

Austrija ove godine obilježava 50 godina od potpisivanja Sporazuma o angažovanju radne snage iz bivše SFRJ. Centralni događaj obilježavanja tog jubileja je izložba koja je ove nedjelje otvorena u Beču

0,,17927517_303,00
Foto: www.dw.com

„Tema gastarbajtera nije nikako završena, ona još uvijek traje. Sporazum o gastarbajterima više se odavno ne primjenjuje, ali naši ljudi i dalje dolaze u Austriju“, priča nam Bogomir Doringer, srpsko-holandski umjetnik i kustos izložbe Ajnhajtclub koja je, uz prisustvo austrijskog ministra spoljnih poslova i integracije Sebastijana Kurca u utorak (5.7.) otvorena u bečkom Muzeumskvartiru. Ime izložbe asocira na kulturno-umjetnički klub „Jedinstvo“, jedan od najznačajnijih klubova gastarbajtera iz bivše Jugoslavije u Beču. Na njoj radove predstavlja više od dvadeset umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, ali i iz Austrije, Argentine, SAD, Grčke, Slovačke i drugih zemalja.

0,,19380928_404,00
Foto: www.dw.com

„Izložba je organizovana fragmentarno i pokriva i istorijske činjenice, između ostalog i Sporazum o angažovanju radne snage od 4. aprila 1966. koji je ručno precrtao Vladimir Miladinović“, kaže Doringer. On gastarbajtere i migrante poredi s pticama selicama, pa je zato jedan dio izložbe koncipirao zajedno sa bečkim Prirodnjačkim muzejem.

„Izložena vitrina prikazuje ptice selice, ali i one koje nikada ne odlaze iz Austrije. Jedna od njih je i tzv. bečki golub. Ta vrsta iz Azije je, preko Balkana, tokom Drugog svjetskog rata, došla u Beč i ovde zauvijek ostala. Danas je taj golub, kao i mnogi gastarbajteri, Austrijanac“, simbolično zaključuje Doringer.

Kasno priznanje

Angažovanje strane radne snage u Austriji jedan je od važnih poglavlja u privrednom razvoju te zemlje nakon Drugog svjetskog rata. I pored činjenice da su gastarbajteri značajno učestvovali u privrednom zamahu koji je Austriju zahvatio šezdesetih godina prošlog vijeka i od nje stvorio jednu od najrazvijenijih zemalja Evropske unije, gastarbajterima i njihovom integracijom u austrijsko društvo Austrija se dugo nije bavila.

Nakon pola vijeka situacija je, ipak, donekle drugačija. Čak ni najviši državni zvaničnici Austrije danas ne osporavaju ulogu koju je strana radna snaga imala u razvoju Austrije. To nam potvrđuje i ministar Sebastijan Kurc: „Bez sumnje je da su nekadašnji strani radnici imali pozitivan efekat na privredni razvoj Austrije“, kaže šef austrijske diplomatije za DW. „Tada smo imali veliki nedostatak radne snage i bez gastarbajtera nikada ne bismo mogli da iskoristimo svoj privredni potencijal.“

Zaista, privredni oporavak Austrije nakon Drugog svjetskog rata zahtijevao je veći broj strane radne snage. Zakonska osnova za angažovanje strane radne snage donesena je 1961. u okviru sporazuma koji su potpisali tadašnji šef Saveza sindikata Austrije (ÖGB) Franc Olah i predsjednik Privredne komore Austrije i nekadašnji kancelar Julijus Rab. Na osnovu tog sporazuma potpisana su tri međudržavna sporazuma o angažovanju gastarbajtera: 1962. sa Španijom (koji nije ostvario značajne rezultate), 1964. s Republikom Turskom, te 1966. sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom.

Iako je Sporazum Rab-Olah prvobitno predviđao da strana radna snaga bude angažovana sezonski, pa da se kasnije vrati u domovinu, sve više gastarbajtera dovodilo je sa sobom porodice, a austrijski poslodavci nisu bili spremni da stalno obučavaju novu radnu snagu, pa su radnicima nudili stalne ugovore.

Istovremeno, u tadašnjoj Jugoslaviji, kraj pedesetih i početak šezdesetih godina 20. vijeka prati povećanje stanovništva, ali i nezaposlenosti:

0,,19380924_404,00
Foto: www.dw.com

„Socijalistička Jugoslavija nije mogla da koristi višak radne snage da bi spuštala cijene rada. Njena birokratija i politička elita rešenje za taj višak radne snage pronalazile su u slanju ljudi u neke zemlje zapadne Evrope, poput Austrije, čija je privreda tih godina doslovno gladovala za radnicima“ – tako pozadinu angažovanja gastarbajera objašnjava Ljubomir Bratić, bečki filozof, ekspert za migraciju i jedan od inicijatora projekta Arhiva migracije u Muzeju Grada Beča. Projekat Arhiva migracije čini jedan deo izložbe Ajnhajtclub.

Posla u Austriji je bilo, ali strana radna snaga ipak nije mogla da dobije angažman u svim oblastima. Kako objašnjava Bratić, dolazak gastarbajtera značio je u isto vrijeme i pojačano regulisanje, kao i raslojavanje austrijskog tržišta rada. „Austrijska ekonomija imala je potrebu za svakom vrstom radne snage. Međutim, pokazuje se jasna slika da su gastarbajteri prije svega bili zapošljavani u tekstilnoj industriji, građevinarstvu, turizmu i kao pomoćni radnici u velikim državnim fabrikama, ali ne i kao visokoobrazovani ili rukovodeći kadar. Austrija je, dakle, itekako vodila i vodi računa o sopstvenoj, nacionalnoj, radnoj snazi“, kaže Bratić.

Ostanak umjesto povratka

Gastarbajterski život i nakon pedeset godina za mnoge je ostao nepoznanica – kako u Austriji, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Često neshvaćeni u sredinama iz kojih su potekli, a u Austriji pogotovo, gastarbajteri su decenijama egzistirali na margini oba društva. Život gastarbajtera u Austriji zaista nije bio jednostavan: posla je u početku bilo dovoljno, ali strani radnici su teško dolazili do stanova. Što je neko lošije poznavao jezik, to je češće bio prisiljen da živi u neuslovnim stanovima ili sobama, i da za to plaća visoke cijene. S druge strane, i Austrija je već od sredine sedamdesetih godina počela strožije da reguliše tržište rada, pa je od 1975. do 1984. skoro trećina radne snage vraćena u Jugoslaviju.

Ipak, desetine hiljada gastarbajtera ostale su u Austriji, tu su zasnovali porodice, dobili djecu i unuke. Nekadašnji san o povratku u zemlju porekla nakon zarađene penzije, mnogi nikada nisu pretočili u stvarnost: nakon 30 ili 40 godina provedenih u Austriji, sve više njih odlučuje se da kraj života dočeka tamo gde im žive potomci. Što se tiče austrijske politike, za nju su u međuvremenu nekadašnji gastarbajteri iz bivše Jugoslavije postali primjer uspešne integracije: „Veoma je važno to što su druga i treća generacija migranata iz bivše Jugoslavije dobro integrisani u austrijsko društvo. Primjer ljudi iz bivše Jugoslavije pokazuje da integracija može da uspe, ali i da je za nju potrebno mnogo vremena, čak i više od jedne generacije“, optimista je ministar Kurc.

Ljubomir Bratić je nešto drugačijeg mišljenja: „U strukturama austrijskog društva, poput politike, kulture, ekonomije, sporta, itd, još uvijek nemamo predstavnike doseljenika na funkcijama na kojima mogu da odlučuju o razvoju austrijskog društva“, konstatuje ekspert za migraciju. „Naravno da se tu i tamo može naći poneki uspješan poslovni čovjek, fudbaler, umjetnik ili preduzetnik, ali to se može svijesti na pojedinačne pomake na društvenoj lestvici ka srednjoj klasi kroz ličnu inicijativu“, upozorava Bratić koji konstatuje da je Austrija za migrante i dalje relativno zatvoreno društvo.

Ljudi s prostora bivše Jugoslavije danas su, ipak, neizostavan element austrijskog društva. Već nekoliko godina zaredom najveći broj naturalizovanih Austrijanaca dolazi sa Balkana, najviše iz Bosne i Hercegovine. Ljudi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i dalje su najbrojnija migrantska zajednica u toj zemlji. Preko 300.000 doseljenika porijeklom iz Srbije, oko 200.000 njih iz Bosne i Hercegovine, te blizu 100.000 osoba porijeklom iz Hrvatske čine Austriju i dalje jednim od najpoželjnijih ciljeva migracija s Balkana. Čini se da je danas kao nikada pre živa ona stara krilatica nekadašnjeg austrijskog kancelara Meterniha po kojoj Balkan počinje upravo u Beču.

Izvor: Nedad Memić, Beč, dw.com

Оставите одговор