Aksiomi – Džoga Šuman

Foto: Džoga Šuman

Već decenijama koristiš pesak umesto kreveta, pokrivaš se asteroidima i meteorima, a uspavanku ti pevaju napaljeni čagalji. Kako se približi septembar raste i oduševljenje jer nastupa period kada stižu oluje ja juga. Vetar dostiže brzine i do šezdeset čvorova, talasi se dižu preko pet metara uvis a povremeno i pijavice plešu svoj centripetalni ples koji možeš da posmatraš iz prilično neugodne blizine.

Mnogo toga je progutalo i pojelo vreme. A ti si prijatelju obeležen kao pripadnik „izgubljene generacije“. Prošle su bezbrižne osamdesete, šizofrene devedesete i razoružavajuća dekada dveiljaditih. Evo i druge dekade dveiljaditih koja za sada deluje prilično depresivno. Druže, nemoj se jediti i roniti u moru apatije. Možda jesmo „izgubljena generacija“, ali to ne znači da to moramo biti i ostati. Ne znam da li je sreća u porodici, dobrom autu ili malim stvarima. Ne znam da li treba da budeš potrošač ili kompulsivno opsesivni paranoik. Da li je bolje biti ušuškan u neznanju ili patiti zbog kristalno jasne slike koja ti se ne dopada.

Znam samo da sam sedeo u jednoj drvenoj kolibi na plaži cirkajući pivo. Prišao mi je jedan dobro poznati pijanac. Jedan od najboljih tesara sa kojim je mrtvo drvo moglo da se sretne. Čovek koji je napravio mnogo toplih domova a njegovu udžericu su srušili. Dok su korumpirani činovnici pujdali besni bager ka njegovoj kolibi, dobroćudni tesar, skočivši iz sna, doviknuo im je: „Čekajte ljudi bar neko ćebe da uzmem!“ Njega već godinama plaćaju isključivo u pivu i rakiji. A lično ga nikad nisam video da jede. Stomak mu je jedno veliko udubljenje, rebra možes sva da mu prebrojiš, tri prsta je izgubio na tabliću u Nemačkoj pre mnogo godina. Ipak nikad ga nisam čuo da se žali i prenemaže. Čovek koji poeziju može da recituje čitavu noć bez prestanka. Vedar i pijan skakuće naokolo mereći i seckajući grede kao neki razdragani kostur. Prišao mi je to veče na plaži i upitao me: Možeš li mi reći šta je Najveće, šta je Najjače i šta je Najsvetlije? Bio sam iznenadjen ovom neočekivanom zagonetkom i počeh da pogadjam. Posle nekoliko minuta bezuspešnog nagadjanja on mi reče: Najveća je – Ljubav, Najjača je – Pravda, a Najsvetlija je – Sloboda. Zagledao sam se u njegovo izborano lice, u njegove prodorne oči i nisam znao šta više da kažem. Ćutao sam tako i gledao ga skamenjeno.

Oluje sa juga meni donose i najveće i najjače i najsvetlije.

Tesar-poeta je otišao a da to nisam ni primetio. Ostatak večeri sam proveo u nekom neobičnom miru. Treštala je drvena koliba od elektronske muzike, blud se osećao u vazduhu, a ja sam bio izolovan i miran kao u nekom zaštitnom jajetu. Ako andjeli postoje onda je pijani tesar sigurno jedan od njih.

PS. Želim vam svima da pronadjete svoju oluju sa juga.

Leave a Reply