Živko Nikolić – sila htonska i božanska istovremeno

Upitaćete se zašto da o Živku Nikoliću iz Ozrinića piše neko kome je otac (takođe značajan reditelj iz predratnog Beograda) zabranjivao da gleda njegove filmove?

E, pa, baš zato!

Prvi pravi susret sa saznanjem o veličini Nikolićevoj bio je preko njegovog sina, koji mi je sopstvenim talentom dokazao da se radi o delu vrednom pažnje.

I tako, krenem ja redom po preporuci, a ne po hronologiji.

Jovana Lukina, ženski lik u tumačenju Merime Isaković, filmski portret kao Vermerova „Devojka s bisernom minđušom“, zarobljena u klačinu peć belog crnogorskog krša. Belina kreča, metafizički prostor u kome se rađa zlo iz zarobljenog erosa. Rembrantov mrak i Botičelijeva božanska Venera. „Šta ako ovako gola izađem napolje?“, prva je replika u filmu bez muzike i humora. Film tišine, beline i zla, koje se kao zmija ni od kuda prikrada edenskome vrtu, bračnoj ložnici lepotice i zveri.

Zlikovci se najčešće pojavljuju grupno u duetu, ili trijadama, kao u Goluži, a opet najveći zlikovac je sam on. Živko uloge dodeljuje istim glumcima, svakako ne slučajno, ili zato što nije imao bolju ideju. Živko, takođe, ponavlja scenografiju, pozornicu, motive i mizanscen. Uvek je to taj brisani metafizički prostor (krečnjački krš, pusto ostrvo, uske, mračne, kišne ulice neimenovanih primorskih gradova) iz koga se rađa metafizičko zlo, ali i ritual za večnost prepoznatljiv, ugrađen u svaku poru nesvesnog arhetipa. Ritual, koji spaja svaku, pa i najmračniju ličnost s onostranim u kontrastu s bespoštednom kritikom klira, koji bi trebalo da bude uzor, a ne zazor kao u „Čudu neviđenom“.

E, sad, tu nastaje problem – zar je Živko zaista hteo da promoviše iskonsko zlo zaparloženo u genetskome kodu narodnoga bića?! Da li narod treba da bude uvređen njegovom slikom o sebi?! Povrh svega, to zlo je po svemu sudeći generisano u majkama, crnogorskim majkama, a opet s druge strane, žena kao žena strada od tog istog zla, pa i ako apstrahujemo njen robovski položaj u društvu i porodici. Ako nije u majkama, u dubinskom etnosu, onda je u državnom tj. društvenom uređenju i ratničkom kodeksu, ili nije? Kad pogledamo „U ime naroda“ i „Smrt gospodina Goluže“, jasno je da se radi o dve epohe, o utopističkoj socijalističko-samoupravnoj republici i predratnoj monarhiji u raljama svoje dekadencije. Međutim, zlikovci su uvek tu i oni nikada nisu odvojeni od bića naroda, već se čini kao da ih je sam narod iznedrio, u ma kom vremenu. Zato je zlo, kojim je Živko opsednut, po svemu sudeći vanvremensko i ugrađeno u same temelje kule Zmajevića iz poznijeg ostvarenja „Iskušavanje đavola“. Ne znam da li je Živko znao da se Zmajević prezivao nadaleko poznati grof Drakula, Vlad Tepeš, ali i ova slučajnost izgleda da baš i nije slučajna. Kod Živka, kanda, ništa nije slučajno, već matematičkom preciznošću uglavljeno u njegov, istovremeno, htonski i božanski mozaik. Božanstvo je u kamenu, u lepoti žene, kojom je bio opčinjen, gotovo opsednut. Kad dohvati muzu (Savina Geršak) ne pušta je, a zanimljivo njegova stvarna žena i majka njegove dece (Vesna Pećanac), uvek igra kurvu, ili ženu prelakog morala.

U igranim filmovima uvek je prisutan dokumentaristički momenat, kao i obratno – u dokumentarnim igrani i jasna fascinacija isto tako dubokim metafizičkim mirom ognjišta, pucketanjem večne vatre. Ne znam da li je Živko ikada čuo radio-dramu mog oca, Bode Markovića, „Liturgija za jednu običnu ženu“, gde ona ne ostaje u tami svoje kuće, zarobljena kao u „Prozoru“, već biva vinuta tim svojim svakodnevnim, naizgled rutinskim poslovima, direktno na nebesa. Čini se da je Živko naslućivao tu vanvremensku lepotu jedne obične žene, majke, supruge, bake, ali da mu balast istorijskog i plemenskog užasa nije dao mira. Oslobađanje, divljenje, a istovremeno osuđivanje žene-majke-kurve. Nije bilo lako Živku da se isplete iz kučine svog Ozrinića, ali on to nije ni hteo. Naime, hteo je i nije hteo i upravo iz tog najličnijeg unutrašnjeg sukoba porodio svoja kinematografska remek-dela. Sabio je čitav svemir u svoje selo.
Nije štedeo kritike ludilo crnogorske porodice, kao ni Felini italijanske. U Amarkordu, vidimo totalni haos, duševno poremećenog člana koji na drvetu zapomaže „Voglio una donnaaaaa!”, dok kod Živka taj mučenik sodomiše kozu, ali komšijsku. Izađe na isto. Živkovog ludaka doji majka poodraslog – opet majka kao stub, temelj i kult, ali i kao uzrok izopačenosti, koju možemo videti plastično u „Beštijama“.

S druge strane, Živko progovara i o danas ničim opravdanoj i zasluženoj muškoj dominaciji, gotovo robovlasničkog karaktera. U ruralnim predelima, vreme kao da je stalo – uvek preti neki imaginarni paša, koji pruža dobro opravdanje muškom ratničkom ponosu za sva njegova zlodela. Izopačen, taj ponos biva pretvoren u iživljavanje nad ženskom čeljadi i komšijske , neretko bratoubilačke, sukobe.

„ Aj, lele mene Puniša, dobri i pošteni komšija. Divni bratstveniče, što nas danas ostavi nenadno u bolu i tuzi. Što ću ja sad bez tebe u planini, dična glavo?! Kako će mi noć svanjivat, a dan mrkavat’?! Junačka kućo Zmajevića, lele mene Puniša, plemeniče moj, za tobom danas pa za dovijek! Leleeeeeeeeeeeeeee!“, oteže se krik mrskog komšije Krstovića, na grobu svog najljućeg „neprijatelja“. Izvikana je floskula „tanka je granica između ljubavi i mržnje“, ali ovde se upravo o tome radi – svi Živkovi filmovi zapravo levitiraju na toj granici. Štaviše, celokupan narod, što ih nazivaju Slovenima, a ja bih pre Ilirima (kako su nas popisivali u austrijske knjige), živi na toj granici kao na oštrici žileta i vekovima krvari.

Jedan detalj upada u oči. U „Ždrijelu“ neprekidno čujemo zrikavce, puls iskona i zov rodne grude, sabran dovoljno rečito u lamentu oca kome sin dolazi iz tuđine dovodeći modernu ženu u kamenjar i malog psa: “Umjesto da prave sina, oni privijaju ovo kuče. Tome kučetu, kunem vam se, znadu i devetog čukunđeda, a tako mi Boga, ne znaju ko je mene rodija“; u vapaju stare majke koja želi da se vrati u Ždrijelo kako bi poslednje dane provela tamo gde se rodila i venčala, ali muž neće iz inata „Bog ga prokleo“, iako je njemu gore nego njoj, pa kaže da joj je „slađa ođe suva guka kačamaka, no tamo pečenje“; u živčanom ispadu mlade žene, koja više nije devojka, a nevina verovatno, jer je kao vila obučena u belu haljinu, bosonoga gazi kamenje, noktima kopa zemlju i igra solo-oro na ruševinama i kaže: „Tu je zakopan manastir sa velikim zvonima, ko ga otkopa, biće spašen svih muka i nevolja“.

U „Bauku“ neprekidno se čuju muve. Muve idu na trulo meso, na leš. Čujemo žrvanj, melje se pšenica, a ubija nejač. Održava se život, dok se istovremeno ubija. Posle brutalnog čedomorstva, majke se mole Vasiliju Ostroškom, ali i izvršavaju drevni ritual, odmahujući rukama od svojih grudi, kao da teraju dušu tog nerođenog deteta i nesreću koju im može doneti ovaj strašan čin.

Na kraju, kod Živka je nekako gore nego kod Dostojevskog, nema nigde hepi-enda, sem u „Zločinu i kazni“, gde jadna Sofija Semjonovna, pronalazi svoju sreću sa zločincem Raskoljnikovim prognana u Sibir. Ako se to uopšte može nazvati srećom! Tako nas i Živko stalno ostavlja s ukusom gorčine u duši. Sreća je, dakle, stidljiva i gotovo nedozvoljena u oba slučaja.

Dublji kontekst nalazi se omeđen domaćom verzijom hamletovskog pitanja, u narodnoj pripovetci „Tamni vilajet“, koju sam spomenula u prošlom tekstu, ali ne i prenela:

„Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su po nogama osjećali nekakvo sitno kamenje, i iz mraka nešto poviče – Ko ovog kamenja ponese – kajaće se, a ko ne ponese – kajaće se, gđekoji pomisli – Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?

A gđekoji – Daj barem jedan da ponesem.

Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli što nijesu više“.

Nama jedino preostaje duboko da se zamislimo, jer u protivnom ćemo proći kao Živkov magarac u „Oglavu“, a taj jadni magarac je sam Živko, kao i svako od nas.

• Sebi za života (1968)
• Blaženi mirotvorci (1968)
• Trag (1971)
• Čačanski neimari (1971)
• Ždrijelo (1972)
• Polaznik (1973)
• Bauk (1974)
• Aerodrom Rijeka (1974)
• Marko Perov (1975)
• Prozor (1976)
• Beštije (1977)
• Oglav (1977)
• Ine (1978)
• Jovana Lukina (1979)
• Krvava svadba na Brzavi (1980)
• Ane (1980)
• Graditelj (1980)
• Biljeg (1981)
• Smrt gospodina Goluže (1982)
• Čudo neviđeno (1984)
• Lepota poroka (1986)
• U ime naroda (1987)
• To ka’ u’vati ne pušta (1988)
• Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo (1988)
• Iskušavanje đavola (1989)
• Ukleti brod (1990)
• Oriđinali (1995)
• Uspavanka (1995)

Irina Marković

Leave a Reply