Živim i glumim zbog publike, a ne zbog elite

Imali ste ulogu u seriji “Lud, zbunjen, normalan“, koja je veoma popularna i u zemljama regiona. Hoćete li gostovati i u nekoj od narednih epizoda?
– Ne vjerujem, jer sve je preskupo. Rado bih igrala, to je predivna serija. Sada sam svježe popularna ovdje u Beogradu zahvaljujući toj seriji. Inače, Mustafa Nadarević je moja generacija. Zajedno smo studirali, on u Zagrebu, ja u Beogradu. Gostovali smo zajedno u Dubrovniku, gdje sam igrala Petrunjelu u komadu „Dundo Maroje“. Već sam bila vrhunska glumica, a on se nešto „muljao“. Mustafa Nadarević je zaista veliki i neprevaziđen glumac, mnogo ga volim. Uvijek se vidimo kada je prilika. On me je, sticajem okolnosti, lično doveo u seriju “Lud, zbunjen, normalan”. Milena Dravić je tu već igrala, onda je bila u situaciji kada je morala da prekine snimanje. Tada me je Mustafa pozvao i nagovorio da snimam. Baš mu hvala na tome.

Je li bosanski humor začinio seriju?
– Naravno. Prvo je „začinio“ Nadarević, a, drugo, tu se pojavljuju veoma dobri glumci da sam zaprepaštena, izvorište je dobrih glumaca. Doduše, znala sam to i prije, ali sam bila zaboravila. Fantastične su epizode.

Kakve utiske nosite iz saradnje s mlađom generacijom glumaca iz “Lud, zbunjen, normalan”?
– Sad ih gledam na televiziji. Divni su, uvjerljivi, autentični. Kao gosti, kad smo Milena Dravić i ja dolazile, ukazano nam je veliko poštovanje i jedan komfor koji nisu imali drugi glumci. Takvo nešto nemamo ovdje u Beogradu, takve privilegije. Inače, volim mlade ljude.

Spomenuli ste da ste stalno u velikoj gužvi, snimate li nešto?
– Idem uskoro da snimam film u Crnoj Gori, s mladim rediteljem koji je dvije godine pakovao sve to i skupljao novac. Pred premijerom sam predstave „Uobraženi bolesnik“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Sve je to veliki napor za moje godine. Mogu da odradim neto posao, ali mi bruto teško pada.

Ali, to se ne bi reklo, čini se da ste puni energije?
– Kad me vide, svi me pitaju: „Kako ste“, ja kažem: „Što, jel izgledam užasno?“. Oprezno me pitaju, na šta dodam da sam dobro. Sve je uredu.

Kroz karijeru dugu pet decenija igrali ste u dramama, ali su kasnije dominirali humoristični likovi.
– Snimala sam velike televizijske drame u prvoj trećini svog života. Sada se one i ne snimaju. Mnogo sam igrala dramskih uloga, možda sam čak i bolja u tome, ali sam shvatila da sam nadarena kao komičarka. Propala bih da sam ostala u drami. Bilo je puno glumaca koji nisu mogli da se snađu u komediji i za njih nije bilo budućnosti.

Vaš sin Stefan bavi se rediteljskim poslom?
– Sve predstave s kojima dolazimo u BiH on je režirao. Pravi komunikativne predstave koje prelaze rampu, nisu hermetične na jedan sebičan način, tako da sam ponosna na njega kao na čovjeka, a potom dobro sarađujem poslovno. Dobila sam dosta dobrih uloga u njegovim projektima.

Situacija u regionu je veoma teška i kada se o umjetnosti radi.
– Situacija se ne može porediti s onom od prije. Kultura je bila sastavni segment društva, a sada je skrajnuta, ponižena, pljunuta, odbačena. Ali, uredu. Neka. Svaka vlast, ako nema mozga, tako će se ponašati prema kulturi. Ne shvataju da kultura pravi čovjeka plemenitog, upotrebljivog i društveno korisnog. Veliki je rizik šta se radi s odbacivanjem kulture te je zadnje mjesto na svirali.

Dobro je da postoje entuzijasti koji se dovijaju na razne načine da stvaraju nešto.
– Neće kulturu niko uništiti. Ona padne dolje, posebno pozorište. Film i pozorište su najprimitivnija grana umjetnosti, ali vlasti su odbacili muziku, balet i ljepotu. Ali, opstat će to, proći će i njihovo. Prolazila sam mnoge faze tokom svog života, vidjela svašta. Prošla sam devedesete godine, kad u pozorištu nije bilo gledalaca. Bilo je minimum ljudi da bi se uopće igrala predstava. Nekad je bilo više nas na sceni nego u gledalištu, ali prođe sve. Ljudi se bore, dolaze, lijepo potroše vrijeme. Kultura je jeftina, za 500 dinara lijepo provedeš veče. Ali i to je velika cifra za ovaj jadni narod.

Omiljena ste glumica na prostorima bivše Jugoslavije. Koja je Vaša tajna?
– Uvijek sam radila za publiku. Vrlo sam ozbiljna glumica, obrazovana i ozbiljno njegovana u ovim godinama. Svaki dan se usavršavam, od muzike, knjige te svega što pripada mom životu. Glumica sam koja se nije opredijelila za glumačku elitu, već za publiku, da doprem do nje, da me razumije. Ne tražim da me voli po svaku cijenu. Oni moraju prepoznati istinu koju im govorim i donosim na sceni, jer moram da ih zabavim na taj način. Da privučem pažnju i da ih uznemirim i da preko toga dođem do onoga što želim da kažem preko uloga. Uvijek sa svojim likovima želim nešto da kažem. Uvijek sam govorila: „Ako nemaš nešto da kažeš, nemoj da se pojavljuješ“.

Publika ima priliku da Vas gleda i u emisiji „Bravo šou“. Kako je došlo do tog angažmana?
– Sa Željkom Mitrovićem sarađujem odavno, nemam nikakvu predrasudu prema Pink TV-u, za razliku od mnogih mojih kolega. Kao što sam uspješno radila seriju „Ljubav, navika, panika“, koja mi imponuje, kao i „Kuku, Vasa“, tako sam ušla i u ovaj projekt. Bilo mi je lako, to su obični skečevi, nisam imala veze s estradnom gužvom tamo. Dobro smo se snalazili.

Jedne prilike ste izjavili da u svojoj karijeri nikada niste imali uzore. Kako komentirate to što ste sad Vi uzor mladim kolegama?
– Ne vjerujem da sam uzor. Ne odbijam to pitanje, ali ne znam šta da odgovorim.

Izvor: Tijana Đević, www.avaz.ba
F
oto: novosti.rs

Оставите одговор