Zapisi iz Pljevalja: Posljednje sedlo sarača Ismeta (7) – Za smrt niko nije zadocnio

Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…

12442942_10207685288669169_792898723_n
Smotra pljevaljske pionirske čete u Pljevljima 1943. (u njoj je bio i Hasan Hadžiosmanović)

Kad su četnici banuli na vrata, zavrištala prestravljena čeljad, zarzao i vranac na livadi ispred kuće i počeo kopitama da kopa zemlju kao da je i on naslutio zlu namjeru neznanaca koji su brečali po kući i tražili od preneraženog i nemoćnog domaćina da im preda „baliju“.

12834880_10207685269748696_763208297_n
Hasan Hadžiosmanović s asuprugom Sabrijom, sinom Ismetom i ujakom i ujnom Aljkom i Milicom

Jedino se, Ismet, izgleda, nije uzbuđivao. Poranio kao i svakog jutra čim je zora zabijeljela i latio se posla, nauman da tog dana dovrši sedlo i vrati se u varoš gladnoj i ratom preplašenoj porodici. Već je, po prilici, bio i trgao nekolike jutarnje i nije ni podigao glavu kad su tresnula vrata magaze i kad mu je vođa dželata upro bajonet u prsi i breknuo:
– A tu li si, nikakva vjero! Sad ćeš da vidiš kakva je naša vjera i kako mi krstimo…!
Ostala dvojica njegovih pomagača zgrabili Ismeta za ramena i izvukli ga iz magaze. Dok su domaćin i njegova porodica zapomagali i molili krvopije za sedlarov život, a vranac mahnito vrištao, propinjao se na zadnje noge i frktao na nos kao da je opazio čopor vukova, Ismet se mirno, bez ikakvog straha i grča u glasu, obratio vođi trojke, koji se već spremao da mu bajonet zarije u grudi:
– Polako, jarane, bolan, nije nikakva preša, niko nije utekao od smrti i za tamo niko nikad nije zadocnio. Pušti me da ovome dobrome čoeku završim posao, platio je pošteno, neće to dugo, pa poslije kako ti je drago…
Dželatu je odjednom klonula puška. Neko vrijeme je posmatrao žrtvu, a onda onoj dvojici pajtaša naredio da iz magaze iznesu nedovršeno sedlo i Ismetov pribor i puste ga da dovrši posao:
„Za divno čudo – piše Boško Pušonjić – dželat se odmakao nekoliko koraka od njega, sjeo na travu, ne skidajući uperenu pušku i oči sa čudnog čovjeka što veze sedlo. Izvadio bi povremeno flašicu rakije iz unutrašnjeg džepa i nategao, motreći na sedlara. Ne vjerujem da je tuđin imao toliko srca da ga je mogla molba jednog bijednog sedlara u srce dirnuti, ne vjerujem da ga je toliko začudila neshvatljiva ludost onog čovjeka što za život ne moli, već samo za koji trenutak vremena da vez svoj dovrši. Biće da je i dželat poželio da takvo sedlo sa sobom ponese pošto sedlara ubije…“
Ismet je mirno nastavio svoj posao, bez drhtaja u prstima, vješto je baratao šilom i svojim čudnim iglama, provrazio konce i dovršavao zamišljeni vez. Ledeni muk je s vremena na vrijeme, rzanjem i frktanjem remetio samo bijesni vranac kao da je prozreo pakleni naum dželata – da ubiju Ismeta kad dovrši vez, a domaćina kazne tako što će mu uzeti i sedlo i konja.
Kad je Ismet svezao i posljednji čvor, pogladio je sedlo i vez na njemu kao da miluje svoju posljednju rukotvorinu, a onda podigao pogled na dželate:
– De, bolan, privedi toga konja da vidimo kako mu sedlo i pusat pristaje – obratio se vođi zlotvora.

Stradalo najviše djece

Ubistvo nedužmog pljevaljskog sarača Ismeta Hadžiosmanovića, u ljeto 1942. godine, bilo je tek početak stravičnog pokolja muslimana koji su pola godine kasnije počinili četnici upravo ovdje u Meljaku, a zatim i Bukovici, Boljanićima i drugim krajevima u okolini Pljecalja, Bijelog Polja, Čajniča, Goražda, Foče… Samo u Meljaku, prema spiskovima žrtava objavljenim u knjizi „Prilog u krvi“ 1969. godine, ubijeno je 488 osoba, prtetežno muslimana, ali i drugih (posebno su bili kivni onima koji su odbijali naredbu da čine zločin). Gro žrtava su bila djeca do deset godina starosti – čak 280 –ro ( najviše iz porodica Šljuka, Dizdari, Hekalo, a naročito iz porodice Lisica iz koje je pobijeno 63 djece).

Budo Simonović

Sjutra: NIJESU NA NjEGA METAK TROŠILI

 

Оставите одговор