Prvo je po cijenu glave i svoje porodice, od četnika odbranio veliku grupu muslimanske nejači, a poslije je bio jatak zloglasnom četničkom odmetniku Božu Bjelici…
Taj lijepi brijeg u krajoliku valovitih livada i voćnjaka, oivičenih mrčavama, pretežno crnogoričnih šuma, pored puta koji vodi od Pljevalja, udaljenih kojih 16-17 kilometara, prema Rudom do kojeg je odatle 35 kilometara, zove se Prijekrst. Nekad je to bila Krnjača, selo u sastavu Bučja, a sad ni selo ni zaselak jer je i ovdje premalo kuća, tek tri-četiri, u kojima se svakog jutra otvore vrata i izvije dim iznad krova.
Tik uz put je kuća i nekada bogato domaćinstvo braće Mitra i Njegovana – Njega Goločevca, čiji su preci po jednoj legendi tu dobježali iz Crne Gore, sa golometnog Čeva. Tu propirili vatru i zanavijek se naselili, a za uspomenu na prapostojbinu prozvali se Goločevci.
Ni Mitar, poznati trgovac i kiridžije, koji je stizao preko Zlatibora do Užica, na jednoj, i do Sarajeva i Mostara na drugoj strani, ostavljajući za sobom svijetli i časni trag, dotle da ga i danas oni koji ga pamte spominju po poštenju i ljudskim vrlinama, ni njegov sedam godina mlađi brat Njego, uzorni domaćin i dočeklija, odavno nijesu među živima – Mitar umro 1972, Njego tri godine kasnije.
Da nije Mitrove snahe Zore, supruge njegovog sina Slobodana, koja je kao nevjesta, rodom od Sparića iz obližnjeg Her Goleša, ovaj prag prekročila prije pedeset i šest godina i još odolijeva i neće da ga napusti, i Krnjača, odnosno nekadašnje uzorno domaćinstvo i kuće Goločevaca bi, kao i tolike druge u okolini, bile puste iako je, ne tako davno, ovdje vrelo kao u košnici i živjelo i po sedamnaestoro čeljadi.
Ova krepka, vedra i bistroumna žena, još se ne da godinama i nedaćama koje one donose, još ne bježi od pustoši i sumora:
– Ovako ću dok sam živa i dok god me zdravlje bude služilo. Ne dam da mi sin i snaha, Miloje i Daca, koji žive i rade u Austriji, da mi ćerke, Milena, koja živi u Velikoj Plani i Mira i zet mi Zoran sa djecom dolaze u Krnjaču i nađu zatvorena vrata…
A vrata Goločevaca nikad ni pred kim nijesu zatvorena i iz ove kuće nikad niko nije otišao ne stiman i neugošćen. Imalo, nemalo, bio rat, bio mir, bila rodna ili nerodna godina – kuća Goločevaca je bila ubježište i sklonište i za gladnoga i za žednoga, za namjernika i neznana putnika da se spasi na karamlučnoj noći, od oluja i mećava, ali i za sve druge, bez obzira na njihove namjere ili uvjerenja, ciljeve i pobude. Na ovom pragu nikad niko nikoga nije pitao koje je vjere, kojoj vojsci, kojoj partiji ili vlasti pripada. I nikad niko od Goločevaca nije pitao za cijenu, za posljedice takvog životnog stava, niti je ikome pošlo za rukom da ih u tome pokoleba.
Dvije priče o Njegu Goločevcu koje žive i prepričavaju se, ne samo u ovim krajevima, iako ga već bezmalo četrdeset godina nema među živima, to ubjedljivo potvrđuju.
Jagnjofuci
– Moj kum Njego je bio čoek kojega gost nije mogao iznenaditi – kaže Mile Komarica. – U koje god dobao došao, on je bio naredan. Imao čoek vazda u toru, pa odmah jagnje po vratu, a bogami kod nas se jagnje ne kolje svaki dan i svakome…
– Pričala mi je moja dobra jetrva Bosa, žena Njegovog sina Buda, koja je voljela i poštovala svekra i svekrvu, posebno Njega, ne bi bolje da su je rodili, da je samo jednoga ljeta tim „jagnjofucima“ poklao sedamnaestoro jagnjadi. I klela mi se: ti vukovi pojedoše svako, oglodaše svaku kost, a nas u kući ne zapade ni po kašika čorbe. Ali, džaba: Njegu je bilo važno da dočeka i kako treba isprati gosta, a familiji kako bude…
Budo Simonović
Sjutra: NjEGO, BRATE, SPAŠAVAJ…
