Kako je general Radomir Vešović, otkrivajući spomenik palim borcima iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, održao najkraći i možda nasadržajniji govor u istoriji besjedništva
Bio je to veliki dan ne samo za malu Andrijevicu nego i za cijelo gornje Polimlje pa i za sve Vasojeviće. Na platou Knjaževac, prekrasnoj zelenoj kapiji Andrijevice, koja se ogleđe u bistrim vodama Zlorečice, Lima i Kraljštice, trinaest godina po završetku Prvog svjetskog rata zablistao je spomenik onima koji su u toj do tada najvećoj svjetskoj ratnoj kataklizmi, odnosno u prethodnim Prvom i Drugom balkanskom ratu, položili život na braniku slobode.
Počast da otkrije spomenik pripala je kontraverznom generalu i bivšem crnogorskom ministru vojnom, te 1931. godine već odavno penzionisanom Radomiru Vešoviću, koji je tada živio u Peći. Tog jutra u gradskoj krčmi u Andrijevici, okupila se poveća grupa viđenih Andrijevčana i Vasojevića da dočeka i pozdravi omiljenog vojskovođu, koji se pojavio u građanskom odijelu. Na pitanje iznenađenih domaćina zašto nije došao u uniformi da se pokloni sjenima palih junaka i pozdravi svoje preživjele borce, on se pravdao da je on sada penzioner, civil, ali su domaćini bili uporni da on mora u „đeneralskoj“ uniformi stati pred svoje mrtve i žive saborce.
Kako je potpisniku ovih redaka svojevremeno ispričao Vasojević, slikar Sava Laban, prenoseći sjećanje savremenika i neposrednog svjedoka, svoga oca Vukmana, brzo je nađen neko ko je i u to vrijeme imao kola i upućen je da što brže krene u Peć i donese Vešoviću đeneralsku uniformu, a svečanost na Knjaževcu je zbog toga odložena za dva-tri sata.
Kad se general Vešović u svečanoj generalskoj uniformi konačno pojavio na Knjaževcu i izvršio smotru postrojenih preživjelih boraca iz Gornjovasojevičke brigade, stao je ispred velelepnog šestougaonog obeliska od crnog mermera na kojem je iznad upisanih imena poginulih počinuo orao sa raširenim krilima, i uskliknuo:
– Pomozi Bog, junaci!
– Bog ti pomogao! – grmnulo je složno iz nekoliko stotina muških grla.
General je zastao za trenutak kao da je čekao da se taj gromki otpozdrav njegovih boraca razlegne i dopre do vrh Komova, a onda izgovorio samo jednu jedinu rečenicu:
– Ja sam danas najsrećniji i najnesrećniji čovjek na svijetu: najsrećniji što sam dočekao da ovaj veličanstveni spomenik junacima palim za slobodu podižemo u slobodi, a najnesrećniji što na njemu nema i moga imena!
General se potom okrenuo prema spomeniku, vojnički salutirao i smjerno se poklonio, a onda sišao u zanijemljelu masu koja je tek tada shvatila da je to cijela njegova besjeda i šta je kazao. Trenutak zatim prolomio se aplauz i pokliči: „Živio, živio…!“
Vrijeme i zaborav bi sigurno već zavijali sjećanje na ovaj vjerovatno najkraći i najsadržajniji govor u istoriji besjedništva – u Vasojevićima više nema onih koji su bili prisutni i neposredno zapamtili ovaj veličanstveni, viteški trenutak u istoriji ovoga kraja – da u pitanju nije bio upravo Radomir Vešović, jedna od najzanimljivijih pa i najkontraverznijih ličnosti u prvim decenijama dvadesetog vijeka, ne samo u Vasojevićima.
Jedan od najsposobnijih oficira knjaza i kralja Nikole, koji je vojnička znanja ispekao u Italiji, postao je komandant Gornjovasojevićke brigade u Prvom i Drugom balkanskom ratu, oslobodio Metohiju i kao pobjednik ušao i u Skadar. Izuzetne vojničke vrline i zasluge su ga preporučile za crnogorskog ministra vojnog, koji, međutim, nije 1916. godine priznao kapitulaciju niti pristao da sa svojim gospodarom i vrhovnim komandantom, kraljem Nikolom, pobjegne iz Crne Gore i ostavi obezglavljeni narod i vojsku na cjedilu, na milost i nemilost okupatora.
Nakon kapitulacije Crne Gore, sa brojnom porodicom i rodbinom se povukao na imanje u Bare Kraljske, ali švapski žbiri i špijuni nijesu mirovali – neko ga je optužio da sa istomišljenicima priprema zavjeru i kuje planove za ustanak, pa je švapska četa sa Čehom, poručnikom Peherom, na čelu, banula u Bare Kraljske 14, juna 1916. godine s namjerom da uhapsi i otjera u zarobljeništvo Vešovića.
Odlučan da ni po koju cijenu ne pristane na ropstvo, on je nekako javio svom prijatelju, plemenskom kapetanu Mijatu Redžiću, i pozvao ga da mu pomogne i oslobodi ga ako može. Redžić je na brzu ruku organizovao i mobilisao veliku skupinu ljudi, spremnih da na silu otmu generala, ali se onda tokom noći sam Vešović predomislio i skovao drugi plan: predložio je Čehu da put Andrijevice krenu samo njih dvojica – Peher sa dva naoružana pratioca, a on sa braćom Novicom i Pavićem. Kako je kao visoki oficir Vešović bio nerazoružan, on je u zgodnom trenutku u nekom potoku iskoristio priliku, ubio švapskog oficira i jednog njegovog pratioca dok je drugi uspio da pobjegne i kaže kako je bilo.
Švaba je istog trena pohapsila svu Vešovićevu porodicu i poslala je u zarobljeništvo u Austriju, a njegov najmlađi brat Vlajko, zajedno sa kapetanom Mijatom Redžićem i Savom Stožinićem koji su došli da izvide šta se dešava sa Vešovićim, takođe su pohapšeni i 14 dana kasnije obješeni u Kolašinu.
Vešović se sa braćom odmetnuo u komite i ratovao sa Austrougarima sve do početka januara 1918. godine. Austrougarski civilni komesar u Kolašinu Miloš Leskovac je onda smislio kako da izvrši pritisak na Vešovića da se on preda: iz Tirola i zloglasnog auastrougarskog konc-logora Nađmeđer, pušteno je i kući vraćeno 75 Vasojevića i Kolašinaca koji su izvršili presudni uticaj na Vešovića i on se počekom januara 1918. godine predao.
Ucijenjenog porodicom i pokolebanog švapskom silom, okupator je potom jedno vrijeme koristio Vešovića kao zastavu, vodio ga od mjesta do mjesta po Crnoj Gori da agituje i ubjeđuje ostale komite da se predaju. Sve to mu, ipak, nije pomoglo, i on je deportovan u Austriju u zarobljeništvo, a onda kad je rat završen i kad je krenuo kući, bio je na kratko uhapšen u Hrvatskoj, potom brzo rehabilitovan i poslat za komandanta divizije u Skoplju. Nedugo zatim, 1921. godine, ponovo se obreo iza brave pod strašnom optužbom da je spremao zavjeru i državni udar, jer se nije slagao sa ujedinjenjem Srbije i Crne Gore. U zatvoru je proveo 15 mjeseci, a branio ga je i konačno odbranio Sekula Drljević, kasnije veliki crnogorski separatista i saradnik Anta Pavelića. Vešović je tada demobilisan, povukao se u penziju, a umro je 1938. godine u Slavonskom Šamcu, gde mu je živio dio porodice.
Ime
Plato Knjaževac na ulazu u Andrijevicu iz pravca Berana dobio je ime 1887. godine, na desetogodišnjicu velike pobjede Vasojevića nad Turcima na Bukovoj poljani, kada je uz pomoć knjaza Nikole tu podignuta i osveštana lijepa crkva posvećena svetom Arhangelu Mihailu i udareni temelji budućeg velikog spomen parka.
Istorija pod vedrim nebom
Knjaževac, koji je vremenom pretvoren u pravu botaničku baštu, danas predstavlja pravu malu istoriju pod vedrim nebom, jer je tu podignuto niz veoma zanimljivih spomenika koji podsjećaju na ljude i događaje iz ovog kraja, čuvaju od zaborava ono što predstavlja svijetlu tradiciju Andrijevice. Pored već spomenutog spomenika junacima iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, tu je i spomen obilježje srpskim vojnicima poginulim ili umrlim tokom povlačenja iz Srbije 1915. i 1916. godine, zatim veliki spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu, biste petorice narodnih heroja ovoga kraja, spomenik žrtvama italijanskog okupatora, Rusima izginulim u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, borcima poginulim u ratovima devedesetih godina minulog vijeka na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ali i spomenici nekim najviđenijim, najzaslužnijim i najpoznatijim Vasojevićima u istoriji poput duhovnika Mojsija Zečevića ili znamenitog vojvode Miljana Vukova Vešovića.
Budo Simonović
