Zadužbina neimara Proke (2)

Tako je, izgleda, bilo i jedne jeseni kad su kiše poranile i već o Maloj Gospođi udarile pomute i razjarile Bistricu. Svi koji su za svojim potrebama žurili s jedne na drugu obalu, morali su odustati ili čekati da se Bistrica izbistri i smiri.

Ni netaličnim neimarima koji su sa zarade žurili kućama nije bilo druge: naložili su vatru pored rijeke i danima čekali da utihne njena huka, brižno u njedrima krijući po koji zlehudi i krvavo zarađeni dukat.

Među njima bio i neki neimar Proko. Legenda veli da je on, po prilici, bio ponajstariji i da se nešto malo više pitao u družini. Jedne studene, karamlučne noći, dok su drugi spavali oko vatre, njemu zbog nečeg nije htio san na oči. Tarkao je i podjarivao vatru i u mraku se rvao s nesanicom na zlehudoj postelji od vlažne paprati.

U jednom trenutku ga je prenuo neki čudni šum i po krckanju palica procijenio da se neko primiče i prikrada kroz šiblje. Uskoro je na maloj obližnjoj uzvišici prema tmurnom horizontu jasno ugledao krupnu ljudsku figuru. Uvjeren da je u pitanju razbojnik, lagano je podigao pušku i opalio. Figure je bez glasa nestalo s vidika, a njegovi bunovni sapatnici su poskakali, preplašeni pucnjem.

Objasnio im je da mu je puška slučajno opalila, a kad su oni ponovo utonuli u san, on se lagano podigao i u mraku našao ubijenog neznanca. Odvukao ga je podalje kroz žbunje i zatrpao granjem i kamenjem.

Kad su o proleću Proko i družina ponovo stigli na Bistricu, on je, krijući od drugih, potražio i pod granjem pronašao skelet ubijenog, ali i njegov ćemer pun dukata.

Pritisnut grižom savjesti i strahom da je možda ubio potpuno nevina i na zlo nespremna čovjeka, da bi okajao grijeh i spasio dušu, Proko odluči da baš tu, blagom nađenim u njegovom ćemeru, sazida most na Bistrici.

Svoj naum je saopštio družini i obećanjem lijepe zarade ih zaustavio da se tog ljeta ne lomataju do Taslidže. Pristali su i svo ljeto vredno radili. Proko i mještanima, po prilici, udario kuluk da zapregama dovlače kamen i obezbijede jaja i mlijeko za malter, i na Bistrici se prije jesenjih kiša zabjelasala lijepa i sigurna ćuprija.

Svi joj se poradovali sem neimara Proke koji izgleda u džepu više nije imao ni prebijene pare. Kad je to saopštio majstorima, oni ga u bijesu istog trena ubiju i zakopaju tu negdje blizu mosta, a most prokunu: „Od kamena te gradismo, kamen zaradismo, dabogda kameni i ostao dok je svijeta i vijeka…“

Bi tako do dana današnjeg – kamena ćuprija…

Nedaleko od mosta, u blizini crkve u Voljavcu, jedno mjesto narod zove Djevojački grob.

Radisav – Lale Nedović je zabilježio i tu nrvselu legendu:
„Na dan Male Gospojine kod crkve u Voljavcu kupio se veliki narodni sabor – piše Nedović. – Turci iznenada banuše i povedoše čitavo kolo djevojaka. Na silu ih zavedoše u obližnji šumarak i sve do jedne ‘oreziliše’. Ne mogući pretrpjeti ovu sramotu, djevojke se uhvatiše za ruke, onako kako su bile u kolu, i skočiše u rijeku. Srodnici ih kasnije sahraniše na istom mjestu i u istom položaju, onakvom kako se kolo vijalo…“

Budo Simonović

(Sjutra: OD SAVINA POLjA DO BISTRICE)

Оставите одговор