Voja Brajović: Pozorište otvara vječna pitanja

Voja Brajović o svom prijatelju i kolegi Gagi Nikoliću, o Marinku Madžgalju, o pozorištu, novom filmu, glumačkom početku…

Voja-Brajovic1
Foto: www.astroshop.rs

Neminovno se u razgovoru s Vojom Brajovićem nametnula tema odlazaka, poslednjeg zbogom…

 – Za kratko vrijeme otišla su dva divna čovjeka i glumca, mladi Marinko Madžgalj, koji nije stigao ni da pokaže svoj istinski dar, i vječno mlad Dragan – Gaga Nikolić, koji je svojim glumačkim i ljudskim kvalitetom obilježio vrijeme, i više od toga – kaže on.

Pominjemo njihove zajedničke naslove, predstavu „Posjetilac“, seriju „Otpisani“…

dragan-nikolic-voja-brajovic-foto-fonet-zoran-mrdja-2012-1457694971-861619
Foto: www.kurir.rs

– Dragan i ja smo se družili i prije „Otpisanih“. Bio je nekoliko godina stariji od mene i meni je bilo posebno ushićenje kad me je kao studenta prvih godina, on koji je već bio završio Akademiju i snimio film „Kad budem mrtav i beo“, prihvatio, uzeo za drugara. Sjedjeli smo u kafani, bila je 1969. I onda smo čitavog života bili vezani i u profesiji i u drugim stvarima. Bio je jako veliki posvećenik, veliki umjetnik, a jako je volio da čini dobro ljudima, da drugima bude ugodno i prijatno u njegovom društvu.

Opasku kako se i danas može čuti da je u Zvezdara teatru s „Mrešćenjem šarana“ Ace Popovića, u režiji Dejana Mijača, rođen kao veliki glumac, Brajović prati osmijehom.

Vojislav-Voja-Brajovic-JDP
Foto: www.telegraf.rs

– Igrali smo je 270 puta. U Zagrebu smo je igrali 49 puta, i to nismo nosili dekor, nego je tamo bio napravljen jedan isti kakav je bio u Zvezdari, za tamošnja izvođenja. Ovacije svaki put.

Upitnu konstataciju da svog oca (koji je bio zatočenik Golog otoka, Informbiroa) dugo nije ni smio ni hteo da pozove na predstavu, ispratio je riječima:

– Zvao sam ga tek na jubilarno, stoto izvođenje. Nisam smio ranije. Bila je majka, Mica. Ona potpuno zarozana od plača, a on će ponosno: „Ih, lako je njemu da igra, pa on igra mene“. Velika predstava!

Pominjemo potom „Kokošku“ Nikolaja Koljade, u režiji Jagoša Markovića, koja se igrala 150 puta, pa niz kultnih predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

– U JDP-u sam 48 godina. To se pozorište uvek borilo i uspevalo da se izbori za vrhunski kvalitet, za umjetničke domete, za publiku i pune sale. Ne znači to da je svaka predstava bila najbolja. Nije, naravno. Ali težnje, standardi i ciljevi jesu. Svih u kući, od uvijek jakog ansambla pa nadalje.

Od juče je u beogradskim bioskopima na repertoaru film hrvatske rediteljke Ivone Juke „Ti mene nosiš“, u kojem Voja Brajović maestralno igra jednu od glavnih uloga.

– Ivona Juka je izuzetno darovit pisac i reditelj. Vidi se to i u njenom izvanrednom radu s glumcima. Tri međusobno isprepletene priče – u tri različita vremenska toka, o ženama i muškarcima iz tri društvene klase – hrabro i umjetnički snažno otvara niz pitanja. Triptih prepun jakih emocija, a bez ikakvog patosa ili kiča – napominje Brajović, dodajući da se film bavi temom kako iz zapravo prijeteće običnosti, privatne i društvene, izbija vulkan nerazumijevanja sa svim opakim posledicama koje to nerazumijevanje nosi.

Nametnula se tema pozorišta. Pominjemo predstavu „Voz“ Kormaka Makartija u Zvezdara teatru, duodramu koja se gleda na kartu više, u kojoj igra sa Sergejem Trifunovićem, a s kojom je debitovao kao reditelj.

Razgovaramo kako je „Voz“ na uzbudljiv, potresan, na mahove i duhovit, umjetnički snažan način otvorio danas goruća (vječita) pitanja o (be)smislu, (ne)vjerovanju, (ne)odgovornosti čovjeka za sebe i sve oko sebe…

– Došao jedan gospodin i traži nekoliko desetina karata za tu predstavu. Objašnjavaju mu da se možda nešto zabunio jer je to ipak predstava o filozofskim pitanjima. A on će na to: da, ali tako da sve razumijemo i sve nas ponese.

LJubino pranje ruku

Na pitanje i podsjećanje kako je počinjao karijeru pored Ljube Tadića, odgovara:

– Bio je jedan od najvećih glumaca koje smo ikada imali. Počinjao sam pored njega jer me je Brana Đorđević pozvao da zaigram u predstavi „Odbrana Sokratova i smrt“. Igrao sam minotaura, s volovskom kaširanom glavom. On je već bio bard glumišta, imao je 39 godina, a ja svega 19. Tad sam prvi put vidio nešto što je uvek radio, i kasnije kad smo igrali. Nikad ne bi izašao na scenu a da ne opere ruke.

Izvor: Tatjana Nježić, blic.rs

Оставите одговор