U cirkus umjesto u kriminal

Djeca iz siromašne četvrti Napulja nemaju previše izbora u životu: praktično im je jedina opcija da započnu karijeru u kriminalu. Ipak, tamo djeluje i udruženje koje im, umjesto toga, nudi da nauče – cirkuske vještine

0,,19376210_303,00
Foto: www.dw.com

„Kada je ubijen moj najbolji prijatelj, morao sam da izaberem na koju ću stranu. Odlučio sam da stavim crveni klovnovski nos i da učim djecu da hodaju na štulama“, priča Marko Rikio (na naslovnoj fotografiji desno). On ima 22 godine i potpredsednik je udruženja „Igbalov tepih“ (Il Tappeto di Iqbal).

Njegovo udruženje aktivno je u napuljskoj četvrti Bari u koje nije baš pametno zalaziti. Nekada je to bio živ, industrijski kraj, ali mnoge pogone je razorio zemljotres 1980. Nikada više nisu obnovljeni jer više nisu bili isplatljivi. Tako se Bara, smještena između autoputa u zaleđu obale iza glavne željezničke stanice Napulja, pretvorila u siromašno i propalo naselje čvrsto u rukama organizovanog kriminala – kamore. Tu nema bioskopa ili pozorišta, pa čak ni parkova ili javnih trgova. Nema nekih viših škola, a ni policija se nije usuđuje da tu ima svoju stanicu.

0,,19222192_401,00
Foto: www.dw.com

U četvrti živi oko 45.000 ljudi, a mladi imaju izbor: ili da rade, po pravilu na crno, ili da se priključe kriminalcima, dakle da stupe u kamoru. Nema tu šta da se bira, kaže Rikio: „Možeš da radiš pošteno, ali ilegalno, i da zaradiš 70 evra nedeljno. Ili možeš da radiš za kamoru i već kao kurir za prodavca droge zaradiš sto evra na dan.“

Perspektiva: groblje ili zatvor

To je sudbina praktično sve djece koja tu žive: „Ako si ovdje rođen, nemaš izbora. Lako možeš da se izgubiš“, priča dalje Rikio. I sam je nekada bio jedan od dječaka koji rade za kriminalce. „Jedini putevi koji su ti na raspolaganju vode ili u mrtvački sanduk, ili iza rešetaka.“

0,,19376214_401,00
Foto: www.dw.com

Škola po pravilu nije opcija: ta napuljska četvrt ima neslavnu čast da bude na prvom mjestu po broju prekida školovanja u čitavom regionu Kampaniji. „Škola“ im je i suviše često ulica, a „učitelji“ – kriminalci kamore. A kamora je svuda i zato je policiji gotovo nemoguće da razbije njenu mrežu. Za razliku od sicilijanske mafije kojoj je u centru porodica, kamora je organizovana horizontalno, po čitavoj zemlji, i čitav niz klanova kontroliše određena područja. To gdje su granice, po pravilu se određuje nasiljem. Zato su ratovi među klanovima praktično svakodnevica. A ti ratovi su izuzetno krvavi.

Djeca postaju članovi kamore još dok su mala – najprije eventualno kao kuriri, a onda i kao batinaši, reketaši ili samo obični lopovi koji kradu za klan. To lako može i da ih košta života: italijanski ogranak organizacije Save the Children navodi da je u poslednjih desetak godina u okršajima bandi poginulo najmanje 17 mališana, a 148 maloljetnika osuđeno je zbog učešća u organizovanom kriminalu.

„Ko si sad pa ti?“

Jedina alternativa mališanima Bare je udruženje „Igbalov tepih“ koje je osnovala grupa entuzijasta. Tu djeca mogu da nauče neke cirkuske vještine, da se oprobaju u pozorištu i akrobatici. Dobila je ime po Igbalu Mašinu, pakistanskom dječaku koji je pobjegao iz robovskog života i devedesetih postao aktivista protiv robovlasničkih odnosa kakvi još uvijek postoje i danas.

Na ulazu u sivu i oronulu školu koja je stavila na raspolaganje prostor za udruženje, okupila se grupa tinejdžera. S cigaretama u ustima pomno prate ko se mota po njihovom kraju. Čitava okolina je u jadnom stanju. Po okolnim ulicama jedino ponekad projure skuteri – na svakom je i po troje, četvoro mališana, a naravno da baš niko od njih ne nosi kacigu. I oni kontrolišu ko dolazi i ko odlazi. Kontrola teritorije osnovna je stvar na području gdje vladaju kriminalci.

0,,19376216_401,00
Foto: www.dw.com

U školi su se najmlađi okupili u sredini sportske dvorane oko učitelja hip-hopa Maria Di Matole. Vašoj reporterki prilazi desetogodišnji Salvatore i zahtijeva objašnjenje: „Ko si sad pa ti“, pita s teškim napuljskim naglaskom. Jasno je da pogrešan odgovor može da izazove ozbiljne probleme.

Nakon što im Mario objašnjava ko sam i zašto sam ovdje, Salvatore nam kaže zašto dolazi ovdje: „Volim da igram brejkdens jer me opušta. Otkako dolazim ovdje, ne visim toliko na ulici i ne gubim tamo vrijeme.“

„Otkrili smo novi svijet“

U uglu školske dvorane Rikio mališane uči cirkuskim vještinama i deli im lopte i kolutove. Prostora za vježbu ima malo jer je i mališana u školi sve više. Već više od stotinu djece želi da učestvuje. Ubrzo su svi zabavljeni vježbanjem.

Ani ima 12 godina. Živih je očiju i takođe na izrazitom napuljskom dijalektu objašnjava nam zašto dolazi: najviše voli pozorišne predstave jer „tako naučiš mnoge stvari – prije svega, naučiš da imaš povjerenje prema drugima.“ Kao i mnoga druga djeca, i Anina porodica je siromašna. Neki pak udruženje dolaze i iz porodica koje su već generacijama u kamori.

Đovani Savino (na naslovnoj fotografiji u sredini), kaže nam da je „u početku najveći problem bio držati na okupu neke mališane jer su dolazili iz sukobljenih klanova kamore.“ On je predsjednik udruženja i školovani je pedagog. Mališane uči pozorišnim vještinama.

U međuvremenu je udruženje „Igbalov tepih“ poznato po čitavoj Italiji. Postoji već osam godina, a 2013. je osvojilo nagradu Evropske komisije kao najinovativniji građanski projekt.

0,,19376231_401,00
Foto: www.dw.com

„Otkrili smo novi svijet, novu realnost“, kaže nam Rikio. „Ranije smo živjeli u crno-bijelom svetu, izolovani i gurnuti u stranu u našoj četvrti. Danas putujemo po Italiji, sakupljamo sredstva našim priredbama i taj novac nosimo nazad u Napulj da bismo učili drugu djecu. Pištolje i hašiš zamijenili smo rekvizitima za artiste.“

Još uvijek prepušteni sami sebi

Uprkos tim uspjesima, problema i dalje ima. Još uvijek žive i djeluju u četvrti koju kontrolišu kriminalci, a lokalne institucije čine malo ili baš ništa kako bi zaštitile takve građanske inicijative. Đovani Savino kaže da su mu prijetili zbog toga što „ometa“ mlade vojnike kamore. Udruženje je izolovano u neprijateljskom okružju, a povrh toga „Igbalov tepih“ ne prima nikakvu finansijsku pomoć od države. Sami sastavljaju kraj s krajem.

Danas ipak nisu više sami u četvrti Bara: udruženje Save the Children otvorilo je čitav niz mjesta na kojima mladi mogu da se okupljaju – takozvana „Mjesta svjetla“ (Punti di Luce). Isto tako, odlučili su da pomognu i cirkuskoj školi: „Odlučili smo da pomognemo to udruženje kako bi unapredili život u ovom kraju“, kaže Mikele Prosperi iz italijanskog ogranka međunarodne organizacije koja je aktivna u više od 120 zemalja svijeta. „To što oni ovdje rade je neformalni i aktivni edukativni proces koji djecu uči samosvijesti, kolektivnom duhu i disciplini.“

To je i više nego mnogo u tako tužnoj i opasnoj četvrti kao što je Bara. Đovani Savino najbolje objašnjava zadatak njegovog udruženja: „Tamo gdje je mafija zamijenila državu, mi smo zamijenili mafiju – i tako djeci pružili alternativu za budućnost.“

Izvor: Sara Manisera, Napulj, dw.com

Оставите одговор