Kad se prije stočetiri godine u Beogradu pojavila zbirčica pjesama „Utopljene duše“ Vladislava Petkovića Disa, tridesetjednogodišnjeg nesvršenog učitelja iz sela Zablaća kod Čačka, koji je sedam-osam godina ranije napustio posao privremenog učitelja u zaječarskom selu Prliti i banuo na beogradsku kaldrmu gdje se zaposlio kao carinik, odnosno đumrukdžija, kako se to u to doba zvalo, Jovan Skerlić je na nož dočekao taj pjesnički prvjenac.
Tadašnji vrhovni sudija u srpskoj književnosti zagrmio je na mladog, melanholičnog poetu, „ubistvenim napadom“ – kako će šezdesetak godina kasnije ocijeniti Zoran Gavrilović:
„Za crnu, sanjalačku i melanholičnu viziju Disovu nije bilo oproštaja“, kaže Gavrilović i dodaje da „nikad dotle u svojoj kritičarskoj praksi, ispunjenoj tolikim polemikama, osudama, pohvalama Skerlić nije tako uzbuđeno reagovao i bio do te mere odbojan kao što je to činio sa sumornim Disovim očajanjem… U njegovom napadu (po ocjeni mnogih koji su se kasnije bavili Disovom lirikom bio je to najnemilosrdniji, najbrutalniji napad na jednog pjesnika koji se ikad desio u istoriji srpske književnosti, prim.B.S) ne javlja se književni kritičar, onaj isti čovek koji je umeo da nasluti i da se raduje, već književni ideolog koji, u ime neknjiževnih merila, ocenjuje društvenu opasnost jedne književne pojave“.
Faksimil naslovne strane Disovog prvijenca „Utopljene duše„ iz 1911. godine
Gavrilović, ipak, dodaje da su u tom trenutku na svoj način bili u pravu i pjesnik i njegov nemilosrdni kritičar – „pesnik zato što se nagnuo nad prostore smrti i tužno zagledao u umrlu prošlost, ojađen i zgađen nad sivilom sadašnjosti, kritičar što je u ime sutrašnjice i u ime života odbacio poeziju koja je u sebi nosila beskrajnu melanholiju negacije…“
Svi ostali, međutim, koji su se izmakli iz sjenke Skerlićevog autoriteta i kasnije se, sve do današnjih dana, bavili neveselim pjesnikom „Utopljenih duša“, njegovim sumorom i očajem, njegovim gorkim, čemernim stihovima koje je, „pijan često“, klicao iz zadimljenih beogradskih krčmi, poetom zgroženim životnom zbiljom i društvenim posrnućem, koji je želio da bude „pijan dovek“, kako ne bi vidio poroke, „društvo gde je čama“, ni stid što je i sam čovjek – osjetili su u Disu neponovljivi, još do kraja neispoljeni živi lirski, pjesnički vulkan.
Pjesnik, kojeg je Skerlić proglasio „degenerikom“, „tipskim bolesnikom od literaturisa“, nesrećnikom „u čiju je slabu glavu udarilo jako vino literature“, „poslednjim i najgorim izrazom jednog književnog pokreta bez smisla i bez osnovice“; pjesnikom u čijoj će se knjizi „bolje no igde videti koliko moralne i duhovne bede, koliko laži i gluposti ima u tom problematičnom modernizmu“ – postaće vremenom jedna od najsvjetlijih stranica u srpskoj poeziji. Kritičari će se utrkivati da ga okite lovorikama, prepoznaće u njegovoj poeziji srpskog Bodlera ili Verlena, a u književnom pogledu, kako primjećuje Miodrag Pavlović, on će uz Lazu Kostića biti liričar kojim će se, u najpozitivnijem smislu, kritika najviše baviti.
Nije imao milosti za Disa – Jovan Skerlić iz mlađih dana
Za tužnog Disa sve to je stiglo kasno, prekasno. Njegov čemer je, doduše, donekle ublažilo to što je baš tih crnih aprilskih dana 1911. godine sreo Hristinu (Tinku, kako je on zvao), svoju jedinu i najveću ljubav, sa kojom će dobiti ćerkicu i sina, ali je bračnu sreću i nadu da će se izbaviti iz životonog sumora i čame, prekinuo požar Prvog svjetskog rata. U mučeničkoj koloni srpske vojske i naroda koja je preživjela golgotu odstupanja preko Albanije i našla spas na Krfu, bio je i pjesnik Dis, već dobrano načetog zdravlja.
Sa Krfa je upućen je u Francusku, na oporavak. Osam mjeseci kasnije (opet u aprilu!) 1917. godine, kad je saznao da njegov prijatelj kojem je na Krfu povjerio i ostavio u amanet da novac od njegove zlehude plate šalje njegovoj porodici u Beograd, nije ispunio obećanje i da njegova porodica zbog toga gladuje, odmah kreće iz Francuske natrag da traži tog bezdušnika i nekako pritekne porodici u pomoć. Negdje na italijanskoj obali se ukrcao na brod „Italija“ koji su sjutradan u Jonskom moru torpedovali i potopili njemački sumareni, a među onima koji su završili u „plavoj grobnici“ bio je i pjesnik „Utopljenih duša“. Otišao je iz života sa gorkim, očajničkim uvjerenjem: „Neće biti bolje, nikad, nikad bolje, nikad biti neće…“
Neko od kritičara je zapazio da se u Disovoj poeziji najčešće ponavljaju riječi „slutnja“ i „zaborav“. Od zaborava nema ništa, sve je u njegovoj čemernoj lirici živo, moderno i aktuelno, a što se slutnji tiče, pokazalo se da je poeta -„prorok“, kako ga je ironično i gotovo posprdno prije sto godina nazvao Skerlić, „vidio“ cio jedan vijek unaprijed, jer njegova pjesma „Naši dani“ kao da je juče pisana. Nekoliko strofa koje slijede to neporecivo potvrđuju:
Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigo se truli zadah propadanja
Umrli su svi heroji i proroci
————————————————
Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti…
——————————————————
Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede…
——————————————————-
Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnjenje…
———————————————————–
Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se naša jadna zemlja huda;
Al kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda…!
U ovoj mučeničkoj koloni srpske vojske koja je odstupala preko Albanije bio je i pjesnik Dis
Prsten od žice
Ljubav koja je tog proljeća 1911. godine planula između Vladislava Pekovića, sina propalog mehandžije iz Zablaća kod Čačka, rodom iz okoline Kumanova, i Hristine, ćerke propalog i rano preminulog zemunskog trgovca, već u septembru je na neobičan način krunisana brakom. Pošto ni mlada ni mladoženja nijesu imali para za vjenčane burme, neko od kumova i prisutnih je izvukao šipku iz kišobrana i na brzu ruku savio burme da bi se mogao obaviti čin vjenčanja. Dobili su prvo ćerkicu, pa potom sina, ali je rat brzo pomeo porodičnu idilu, a pjesnik, srećom, neće dočekati veliku tragediju: malo poslije njegove smrti, ćerkica mu je podlegla teškim opekotinama koje ja zadobila nesrećnim slučajem.
Zahvalnost Francuskoj
U tom selu na sjeveru Francuske, u kojem se oporavljao od posljedica marša preko Albanije i liječio od tuberkuloze, Dis je na jednoj prigodnoj svečanosti održao govor i izrazio zhvalnost toj velikoj zemlji, onako kako to, valjda, umiju samo pjesnici njegovog liskog nerva:
„Naša deca“, kazao je tom prilikom Dis „koja su saznala za najveća iskušenja ovog sveta, samo će nas prosto zapitati: `Pa, gde je ta Francuska?` Umesto odgovora, mi ćemo staviti ruku na naše srce i reći im: `Evo, Francuska je ovde!`, i naša će nas deca razumeti…“
Budo Simonović
