Prizori Marsa

Foto: NASA

Škot Robert Luis Stivenson 1880. godine sa svojom tek vjenčanom suprugom istraživao je Kaliforniju. A ja sam član tima od preko 500 „putnika” koji istražuju Mars iz Kalifornije pomoću najsofisticiranijeg robota koji je ikada poslat na drugu planetu. Taj neandertalski poduhvat možda i ne izgleda kao dokaz njegove sofisticiranosti. Ali jeste. Da bi se došlo do te stijene, bilo je potrebno deset godina inženjeringa na Zemlji i šest mjeseci priprema na Marsu. Za bušenje pet centimetara duboke rupe u njoj i vađenje uzorka veličine manjeg aspirina biće potrebno još nekoliko nedjelja. Sve to činimo tragajući za hemijskim dokazom da se Mars ne razlikuje toliko od Zemlje – da je i on nekada bio pogodan za život.

Geolog sam i terenski rad obavljam na Zemlji, obično sa samo nekolicinom drugih ljudi. U udaljene oblasti se odvozimo terenskim kamionetima, malim avionima ili helikopterima. Onda pješačimo. Mnogo. Planiranje terenske ekspedicije traje mjesecima, a ne deset godina, a kada želim da proučim neki kamen, posegnem u svoj ranac, zgrabim čekić i odlomim komad. Uzimanje uzorka traje nekoliko minuta, a ne nedjelja. U laboratoriji uzorke analiziramo za nekoliko dana, a ne mjesecima, koliko je potrebno roveru Curiosity. Na Zemlji, kao i na Marsu, terenski rad zahtijeva ozbiljnu praksu – ali na Marsu je to na sasvim drugom nivou.

Za početak potrebna nam je gomila brilijantnih inženjera samo da bismo shvatili kako da rukujemo čekićem ili bušilicom. Oni su u Laboratoriji za mlazni pogon Instituta „Kaltek” godinama vježbali na „sestri bliznakinji” robota Curiosity , testirajući desetine hiljada redova dugačak kompjuterski kod koji je upravljao dva metra dugačkom robotskom rukom, da bi bili sigurni da će moći da izvrše stotine pokreta koji su neophodni da bi se 30 kilograma teška bušilica spustila na cilj veličine zrna graška nježno poput pera. Izbušili smo gomilu pravog kamenja, a onda smo napravili lažno, pa smo bušili i njega jer smo strepjeli da je kamenje na Marsu možda drugačije. Znali smo da će vremenski uslovi svakako biti drugačiji. Zbog dnevnih temperaturnih oscilacija od 100ºC na Marsu, cio rover, uključujući i bušilicu, širiće se i skupljati. Zato smo morali da smislimo kako da sprečimo zaglavljivanje. Morali smo da se postaramo i da se ne skuplja prašina koja nastaje prilikom bušenja da ne bi blokirala sićušne cevi i sita naše daljinske hemijske laboratorije. Brinulo nas je mnoštvo detalja.

Potom smo se – nakon što smo pretrpjeli čuvenih „sedam minuta strahovanja” dok je „nebeski kran” lagano spuštao Curiosity na površinu Marsa – šest mjeseci grozničavo pripremali. Morali smo da budemo pažljivi sa našim potpuno novim vozilom vrednim 2,5 milijardi dolara. Kada na Zemlji zamahnem svojim čekićem, svako malo promašim i udarim se po ruci kojom držim dlijeto. Problem obično reše flasteri i vrijeme. Na Marsu zaista ne smemo da dozvolimo da bušilica ili udarni čekić udare u rover. Nikada. Robotička ruka je bila konstruisana tako da njeni zglobovi budu čvrsti koliko god je to moguće, a hiljade i hiljade redova softverskog koda iznova i iznova su provjeravani, ali dok je nismo isprobali, ipak nismo znali kako će zapravo da funkcioniše na Marsu. Da navedem samo jedan primjer: gravitacija na Marsu je tri puta slabija nego na Zemlji. I tako smo desetine aktivnosti koje smo već uvežbavali u Kaliforniji polako, jednu po jednu, uvježbavali i na Marsu. Da činjenica da radimo na Marsu nije bila toliko nevjerovatna, s vremena na vrijeme bismo vrištali od količine stresa. Ali nakon šest mjeseci bili smo spremni da bušimo kamen.

Dakle, šta je taj dragoceni prah za kojim smo krenuli u potragu, kao što su to učinili prvi istraživači uputivši se ka Ostrvu začina? Curiosity traži dokaze da je na Marsu nekada mogao da postoji život – traga za okruženjima u kojima su mogli da uspijevaju mikroorganizmi i organskim molekulima koje su mikroorganizmi mogli da stvore. Ne tragamo za živim organizmima; za to bi bili potrebni instrumenti napredniji čak i od onih kojima raspolaže Curiosity. Zadatak je da nam pomogne da shvatimo gdje bi neka buduća misija trebalo da traga za životom.

Nastanjivo okruženje podrazumijeva tri važna elementa: vodu, izvor energije i hemijski element koji sačinjava organska jedinjenja, kakav je ugljenik. Ranije misije pokazale su da je na Marsu nekada bilo vode. Orbiteri su snimili fotografije prastarih rečnih dolina; roveri su pronašli minerale koji su u svojoj kristalnoj strukturi sadržali vodu. Curiosity provjerava da li postoje druga dva elementa nastanjivosti. Pošto površina Marsa danas nije gostoljubiva, mi tragamo za prastarim kamenjem u kojem su sačuvani tragovi vode, za okruženjem koje više liči na zemaljsko. Očekujemo da takvo kamenje nađemo u naslaganim sedimentnim slojevima planine Šarp, u središtu kratera Gejl. Ali na jedan takav kamen smo nabasali nedaleko od mesta sletanja, tako da prvo bušimo tu.

Moramo da bušimo da bismo našli ono što tražimo. Bušenjem dolazimo do materijala unutar stene koji je manje degradiran i veća je vjerovatnoća da sadrži vjeran trag prastarog okruženja. Iz proučavanja prastarih okruženja na Zemlji – koja su preko dvije decenije bila osnovni fokus mojih istraživanja – shvatio sam koliko je teško otkriti takav trag, pogotovo naći organske molekule koje su možda proizveli drevni organizmi.

Čak smo i na Zemlji koja, kao što znamo, milijardama godina vrvi od mikrobskih organizama takve tragove našli na samo nekoliko mjesta. Paradoksalno, ali voda, kao suštinski element života, takođe može da uništi organske molekule ugljenika. Uz rijetke izuzetke, upravo na onim mjestima na kojima bismo mogli da tražimo život, tamo gdje je voda proticala kroz pesak ili mulj, taložeći minerale koji povezuju čestice u stijeni, ta ista voda je često izbrisala organske tragove života. Naučili smo kako da tragamo za tim izuzecima na Zemlji. Šanse nisu velike, ali nadamo se da će Curiosity pronaći organske molekule na Marsu. Oni mogu da nastanu i usljed neživih procesa, tako da njihov pronalazak neće dokazati da je na Marsu nekada postojao život. Ali uputiće nas gdje dalje da tražimo.

Već smo sa prvim kamenom koji smo izbušili dokazali da je Mars nekada bio nastanjiv. Taj pljosnati kamen nastao od mulja, prožet žilama minerala koji se obrazuju u vodi, izgleda kao da potiče iz neke rudarske oblasti. Analize koje je obavio Curiosity pokazale su da ta voda nije bila prekisela za živa bića – mogla bi da se pije. Sadržala je sumporna jedinjenja koja su na Zemlji izvor energije za neke mikroorganizme. Sadržala je i izvor ugljenika. Još uvijek ne možemo da tvrdimo da je bara u kojoj je prije možda tri milijarde godina nastao naš kamen bila naseljena, već samo da je bila pogodna za život.

Nije nam bio potrebam gasni hromatograf da bismo shvatili da krater Gejl obećava. Bilo je dovoljno da pogledamo fotografije. U roku od mjesec dana po sletanju shvatili smo da se Curiosity spustio u korito jednog prastarog vodenog toka. Kamenje je izgledalo poput onoga kojim sam, kada sam bio dječak, pravio žabice na potoku iza moje kuće u Pensilvaniji.

Slike dalekih i nepoznatih mjesta dugo su inspirisale istraživače, kao i javnost. Fotografije načinjene tokom Hajdenove ekspedicije u Jeloustounu bile su suštinski razlog zbog koga je on 1872. godine izabran za prvi američki nacionalni park. Fotograf Vilijem Henri Džekson zadobio je interesovanje i podršku javnosti time što je potvrdio postojanje takvih znamenitosti zapada za koje se prethodno smatralo da su precenjeni mitovi: planine Grand Teton, gejzira Old Fejtful i čudnih bazena sa vrelim ključajućim blatom. Pola vijeka kasnije fotograf Ansel Adams započeo je svoju dugu karijeru oduševljavanja javnosti odličnim fotografijama parkova koje mnogi nikada neće posjetiti.

I fotografije rovera Curiosity su takve – inspirativne, ali i prepoznatljive. Naš robot nije Ansel Adams i krater Gejl svakako nije sljedeći nacionalni park, ali njegov zapanjujuće zemljoliki izgled na „razglednicama” koje nam šalje Curiosity jeste ushitio javnost kao i sve nas u Laboratoriji za mlazni pogon. Od dana sletanja ovo mjesto je izgledalo drugačije od svih drugih koje smo posjetili tokom ranijih misija na Mars. Sve te fotografije – od vrha planine Šarp, preko visoravni na obodu kratera, do kamenja u krupnom planu koje je u pradavna vremena oblikovao neki vodeni tok – podsjećaju nas na dom.

Neobično je i moćno znati to za neku drugu planetu. Ubrzo pošto pročitate ovaj tekst, mi bi već trebalo da budemo na našem osam kilometara dugom putovanju preko kratera ka planini. Kao neko ko sada ima priliku da putuje po Marsu, osjećam koliko je istinita Stivensonova izjava: „Ovo mesto mi nije strano. Sjajno je ’provozati’ se njime.”

Izvor: Džon Grocinger nationalgeographic.rs

Оставите одговор