Prijatelji kroz Platona, Aristotela i Sartra

Oduvek sam za najuspešnije ljude smatrala one koji uspeju da u ovo vreme besmisla i potpune otuđenosti naprave od prijatelja familiju, a od familije prijatelje.  Moj, sada već odavno pokojni, profesor Jovan Hristić je govorio da se sa lepotom i istinom ne živi, već da se živi sa ljudima. A ako se u obzir uzme to da su mu svi bespogovorno verovali ( ne zbog njegove nesumnjive erudicije; niti zbog njegove beskrajne darovitosti; čak ni zbog bogate životne empirije koja se nenametljivo ali nezaobilazno tkala u njegovo vanvremensko obrazovanje i elokvenciju; već zbog njegovog nepoljuljanog i kristalno čistog  morala ), dolazi se do zaključka da je suživot sa drugim bićima jedino i važan za ljudski opstanak.

Čovek nije  predodređen da bude idioritmik koji živi van sveta. Čovek teži da živi u zajednici sa drugim živim bićima. Lepota, pomenuta koju rečenicu pre, donela bi samo sklad u ljudsko postojanje, a istina bi trebalo da utemelji svrhu tog postojanja. Međutim, ljudi, naš odnos sa njima, suština su naših života.

Zašto onda ljudi imaju tendenciju da razore sve spone pred sobom? Zašto je toliko teško poverovati i prihvatiti da smo svi neodvojivi deo jedne celine? Čemu nadmetanje i utrka? Gde, na kom zavrtnju dolazi do prezupčenja i sve se pretvara u jednu brljotinu, u jednu opskurnu, iscrpljujuću igranku? Zbog čega je toliko teško voleti svoje srodnike, ma koliko bili različiti od nas, i zbog čega neki ne vide da nam je uvek  ponuđen izbor da za svoju porodicu odaberemo neke ljude koji su nam slični, i bliski, a nisu nam u krvnom srodstvu.

Mislim da ključ svega leži u ljudskoj oholosti, koja nesumnjivo uvek proističe iz ljudske sujete. Jednom kada je čovek poverovao da je nadbiće, kada je sebi dao za pravo da postane uzurpator, osvajač i vlasnik planete i svega živog i neživog na njoj, sebi je dao za pravo da se poredi sa drugim ljudima, neretko uviđajući, mada potpuno neosnovano, sopstveni  primat i značaj u odnosu na ostatak sveta. Tada je pomislio da ga njegovi roditelji, sestre i braća nisu dostojni, da su mu supružnici nepotrebni, a da ga deca nikada neće dostići.  Polako je kidao i lomio spone, te fine niti koje su ga povezivale sa najbližima. Otklonio je najpre one koji su ga najdublje poznavali, objašnjavajući to upravo suprotnim – da ga ne poznaju uopšte. Potom je čovek poverovao da je da je Platonov „Mit o Androginu“ koještarija, da je dovoljan sam sebi, da je već celina i da mu nikakva polovina nije potrebna da bi bio  savršen, neuništiv i u harmoniji sa univerzumom. Zaslepljen samim sobom i apstrahujući sve svoje nedostatke, čovek se otuđio i emotivno zatvorio, odbacujući time mogućnost da bude srećan i voljen.  Potom su na red došla deca, koja su se po nekom besmislenom pravilu sve manje rađala iz ljubavi, a sve više da bi se „fabrikovala“ ne bi li se zadovoljio obligatorni kriterijum okoline, ili još gore, ne bi li se time stavila tačka na „i“ sopstvene važnosti i značaja.

Tu počiva i najveći problem sadašnjice. Deca, sredstvo kojim se postiže dokazivanje sopstvene svrsishodnosti, postaju zatočenici svojih roditelja.  Ona su ili prezaštićena a time i onesposobljena, i to ne usled preterane roditeljske brige, već iz pomenute roditeljske sujete ( „šta ti znaš, ti si mali“, „ne umeš ti to, ja znam kako treba“, „kada sam ja bio u tvojim godinama ja sam to ovako, dakle, ono što ti radiš nije ispravno“, „dok si pod mojim krovom…“), ili su rođena da budu igračke a potom prepuštena sama sebi zbog generalne roditeljske nezainteresovanosti ( „ne znam, dušo, snađi se“, „ pusti me sada imam posla“, „ostavi me na miru, vidiš da pričam… gledam… slušam…šminkam se“ ). Kada bi roditelj posmatrao dete kao svog prijatelja, nikada mu ne bi nametao svoj model kao jedini ispravan, niti bi ga (dete) grubo odbacivao. Ali, da bi roditelj to imao u svesti, najpre bi trebalo da ima osnovnu ideju šta prijateljstvo jeste. A ukoliko iz pomenute sujete ili svoje lažne nedodirljivosti i nedosežnosti, nije voljan da se sa nebeskih visina koje priliče bogovima spusti na zemlju, i bude  na istoj razini sa ostatkom sveta, mogućnost da od svoje dece načini prijatelje jednaka je nuli.

Kako se postaje čovek po meri, ili po „sredini“ kako bi to Aristotel rekao u svojoj „Poetici“?! Najpre zauzdavanjem ega. Ego je važno negovati. To je presudno za duševno zdravlje pojedinca, ali mu se ne sme povlađivati. To je već pogubno za pojedinca. Mora se imati sluha za svet oko sebe. I strpljenja. I trpljenja. I razumevanja. Mora se posmatrati. Ukoliko se čovek orijentiše na prirodu i posmatra odnose između flore i faune u njihovom izvornom svetlu, lako će napraviti hijerarhiju važnih i manje važnih stvari u svojoj glavi. Naći će ključ za slaganje stvari na prioritetna mesta. Naučiće šta život i koegistenicja zapravo jesu, ne remeteći osnovne zakone prirode, i ne unoseći nesklad u istu, i to samo ako posmatra odnose među životinjama.

Životinje ne gomilaju, nisu krvoloci, ne napadaju bez potrebe, ne ubijaju iz zabave. Životinje se udružuju da bi opstale, i požrtvovane su  u odnosu na ostatak čopora. Životinje pomažu svojoj deci dok su mala i nemoćna, a onda ih puste da imaju svoje živote, pošto su ih obučili i osposobili. Životinje idu dalje ispunjavajući svrhu svog postojanja bez patetike i patosa. Znaju zašto su tu i prihvataju svoju sudbinu, možda upravo time što nemaju predstavu šta sudbina jeste. A sudbina kao pojam je čovekova izmišljotina, proistekla iz onog arhetipskog, paganskog, ukorenjenog, po kome čovek nema vlast nad sopstvenim životom već su za njega zadužena neka viša bića.

E, pa novost je, dragi moji, da ste sami odgovorni za svoje živote. I nema izgovora, i nema prebacivanja krivice, i nema osude roditelja, ma kako pogrešni bili. Zrela osoba se suočava  sa svojim postojanjem rešena da ne ponavlja greške svojih roditelja, da bude njihova bolja verzija, ako već ne može da se otrgne od nametnutog modela.  Zrela osoba shvata da joj je korelacija sa svetom važna i da je osnov te korelacije u poštovanju. Ljubavi bez poštovanja nema. Na poštovanju i uvažavanju je utemeljeno sve.

Onoga časa kada sam rešila da promenim svoj život, najpre sam oprostila svojim roditeljima, potom i ostatku porodice. Radili su kako su znali i umeli, prečesto su grešili, ali zasigurno znam da to nisu radili iz nekih niskih pobuda, već naprosto zato što su bili neuki.  Emocionalna inteligencija se ne dobija rođenjem, ona se stiče, empirijski. Potom sam se neobično dugo i uporno trudila da od svoje majke načinim prijatelja. Rivalski odnos između majke i ćerke nije nikakva novina, ako je on još predupređen velikim životnim tragedijama, postaje jedan bolan kliše, jedno opšte mesto na stranicama udžbenika iz psihologije. Ali, ako ljubavi ima, ako se ona kao takva spozna, moguće je i to, kao i sve ostalo, prevažići. I koliko god to otrcano zvučalo, sada kada je više nema, znam da mi je majka bila najveći prijatelj. Čak i kada mi je bila neprijatelj. Za početak, nikada me nije lagala,  što je lep pridodatak početku priče, iako kako moj voljeni profesor reče – sa istinom se ne živi. I na stranu sve naše svađe, tuče, nerazgovaranja, bliskost koju sam sa majkom imala, lišenu tabua i malograđanskog  tepiha pod koji se sve baca, spada u domen prijateljstva, a ne odnosa roditelj – dete. Iako se moja majka još dugi niz godina nije mogla oteti potrebi da se poredi sa mnom, ja sam taj uslovni refleks pokupljen u detinjstvu odbacila onog momenta kada sam postala svoja na svome, daleko ne od roditeljskog doma, nego od svoje zemlje. I onda smo prijateljevale do kraja. Bez zadrške, bez usiljenosti, bez obligatornih odnosa, kako bi se to nazvalo u pravnim  naukama.

Moja majka nije imala mnogo prijatelja. I one koje je imala, umela je da rasterijuje i odbacuje. Bila je pravičan ali prestrog kritičar, i negde je zapravo bila usamljenički tip ličnosti. Posle smrti mog oca, tvrdila je, nije imala više sa kime da razgovara. Osim sa mnom, naravno. Naši razgovori nikada nisu ličili na razgovore koji su se čuli u većini građanskih porodica. Mi smo se uvek prepirale, raspravljale i sukobljavale mišljenja oko „velikih tema“. Pretresale smo teologiju i književnost, filozofiju i slikarstvo, veoma bučno, dok, recimo naše manuelne radnje, kada bi se posmetrale bez tona nisu ni najmanje ukazivale na to. Zamislite situaciju u kojoj majka i ćerka sede i čiste povrće za supu. Pred svakom od njih dve čaša vina. Posluju veoma  predano i pedantno.  Ali, glasne žile su im napete ko strune jer se upravo raspravljaju oko toga da li je Sartr bio veliki pisac, ili samo filozof. Da li je bio dosadan i preverbalan. I nije li uostalom egzistencijalizam kao pravac nonsens per se, jer upravo laska i podilazi ljudskoj potrebi za prepuštanjem tokovima svoga života nazivajući to apsurdom, amoralnošću ili nepravdom sveta u kome živimo, a ne nemanjem istinske volje i želje da se toj matrici stane na put. Ne baš uobičajena slika, složićete se!? Ipak više priliči prijateljima nego roditeljima i deci. Sve u svemu, odlučna da ostanem prijatelj svom roditelju, to sam i činila do kraja. Istini za volju, ona je suštinski bila najbliža sa mnom. Ne sa svojom majkom, koja nikada nije imala pretenzije na temu prijateljevanja sa decom i unicima, niti sa svojom sestrom, mojom tetkom, sa kojom pak nikada nije razrešila taj rivalski odnos nastao u detinjstvu.

Takva, pomalo teška, vrlo glasna i istinoljubiva, moja majka uvek je govorila da sam najbogatije biće koje poznaje. I to ne zbog moje materijalne situacije, koja očito nije blistava, čak ni zbog mog duhovnog sadržaja ukoliko se on uopšte uzima u razmatranje. Moja me je majka smatrala bogatom zbog količine pravih prijatelja  koje sam stekla za života. I zaista, život je bio blagorodan u odnosu na mene glede tog slučaja.  Prijatelje sam sticala lako i oduvek težila da imam trajne i nepoljuljane odnose sa njima. Nikada me nije interesovala jedna grupacija ljudi, niti njihovo obrazovanje, niti njihov porodični background. Jedina karakteristika po kojoj sam počinjala da gajim nežna osećanja za drugo biće ticala su se njegove suštinske čistote. Imam razne fele među prijateljima. Sve zamislivo i postojeće. Uspešne, neuspešne, ostvarene na ovaj ili onaj način ili ne, obrazovane ili neobrazovane, poliglote ili one koji ne vladaju ni sopstvenim jezikom na zavidnom nivou, globtrotere i one koji nisu makli sa mesta na kome su se rodili, večite samce ili ljude sa porodicama… Ono što je tipično za svakoga od njih je da su dobri, čestiti, požrtvovani ljudi. Da imaju visok stepen emocionalne inteligencije, ma  koju stručnu spremu posedovali. Da umeju da slušaju, ali i da čuju. Da umeju da dele dobro i loše sa bliskim bićima. Svi listom su pride i duhoviti, a to samo govori o tome da su na svu svoju dobrotu i odanost još i inteligentni ljudi. A, imala sam mnoge prepreke i traume u životu, silne turbulencije, izuzetno dinamičan život, i budite uvereni da nigde ne bih bila, i ništa ne bih uradila da iza sebe nisam imala svoje prijatelje, odnosno porodicu koju sam odabrala. Mnoge od njih i ne viđam često, a opet stalno su sa mnom i intenzivno mislim na njih. Imala sam valjda, dovoljno svesti da se okružim najdivnijim primercima ljudskog roda.

Pišem ovo, a osmeh mi treperi na licu. Razmišljam koliko je zahtevan bio proces napraviti prijatelja od supružnika. Jer, znate, i supružnici nekako glupavo misle da treba da se nadmeću i da budu suprotstavljeni jedno drugom, umesto spojeni u harmoniji. Valjda zbog onog mita o Androginu koji su odbacili. I, verujte, nema veće i lepše radosti od one kada vas vaše biće, osoba koju volite, duboko i prodorno gleda dok ste u zagrljaju i govori vam da ste mu najbolji prijatelj koga ima. Onda znate da je to dobar početak vašeg zajedničkog roditeljevanja i da će vaše dete možda imati sreću da ga odgaje dva zrela čoveka.

Danica Nikolić Nikolić

Leave a Reply