Pop Maca i devet pljevaljskih žena (16) – Triput strijeljana

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Raskrsnica Dajevića Han

Radomir Matović tvrdi da su četnici njegovu majku Savku i njene četiri samučenice, Milicu Janketić, Milevu Žugić, Zoru Karamatijević i Ljubicu Stojkanović, prvo držali zatočene u zgradi pošte, a potom ih poveli u kuću Obradovića u Moćevcu, koja je bila pretvorena u privatni zatvor Boža Bjelice, popa Mace, Josifa Babića, Voja Kovaljskog i ostalih. Oni, kako će kasnije na suđenju potvrditi pojedine četničke perjanice, niti su koga pitali niti obavještavali, ni koga hapse, ni koga drže u zatvoru, ni, naravno, koga će likvidirati:

– Iz ovog privatnog zatvora – veli Radomir Matović – zatočenice su, nakon višednevnog mučenja, 13. aprila 1944, na Veliki petak uveče, kamionom dovezene do Dajevića Hana, raskrsnice puteva Pljevlja – Rudo i Pljevlja – Čajniče. Kamion je vozio Mišo Dajević. Pobijene su tu, na nekih 150 metara, lijevo od ceste, gledano iz pravca rijeke Jugošice, i bačene u već pripremljenu plitku raku…

Tek godinu dana kasnije, u proljeće 1945, kada je izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka pobijenih žena na Dajevića Hanu, utvrđeno je da među njima nema Radomirove majke Savke Matović. Tada je počelo da se odmotava krvavo klupko i na vidjelo je isplivala grozomorna priča o stradanju ovih velikomučenica, a posebno o golgoti Savke Matović.

Iako su se koljači, svjesni valjda da je njihovo prošlo i da je kraj i pad blizu, silno trudili da prikriju svoje zlotvorske tragove, upravo zahvaljujući mučeničkoj sudbini Savke Matović, saznalo se kako je bilo i još jednom se potvrdila stara mudrost – zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju:

– Strijeljanje je izvršio pop Maca – tvrdi Radomir Matović. – Prisustvovali su Bjelica i još dvojica četnika čiji identitet nije sasvim utvrđen, a mislim da je jedan od njih mogao biti Railić iz Hoćevine. Stražario je Spaso Vraneš sa Gajina, komandir četničke straže tu na Dajevića Hanu.

Po obavljenom „poslu“, Bjelica, Maca i ostali su ušli u han da se počaste i valjda proslave „veliku pobjedu“, a Dajević je sve vrijeme morao da ih čeka sa kamionom.

U jednom trenutku u han je utrčao stražar Spaso Vraneš i kazao im da se iz rake čuje neko šuškanje, da je izgleda neka od strijeljanih još živa!

– Ti, pope, ništa ne umiješ završiti kako treba no vazda ostaviš neke repove – prosiktao je Bjelica i sunuo na vrata sa pištoljem u jednoj i baterijskom lampom u drugoj ruci. Prišao je do rake i svakoj od strijeljanih ispalio po metak u glavu: eto, Spaso, pa da vidimo hoće li se sad koja čuti živa – podrugljivo i samouvjereno je dobacio Bjalica stražaru, vraćajući se u han.

Kako moje majke nije bilo u raki u kojoj su nađene Milica Janketić, Zora Karamatijević, Ljubica Stojkanović i Mileva Žugić, a znali smo da je nesumnjivo sa njima povedena na gubilište, počela je velika potraga za njom. Prvo je uhapšen Spaso Vraneš i strašna istina je objelodanjena.

Rafal popa Mace je moju majku samo ranio u lijevu potkoljenicu. Uprkos neizdrživim bolovima, ona se očigledno pritajila pod tijelima sapatnica, a kad je shvatila da su se dželati udaljili, nekako se izvukla i počela tiho da doziva jednu po jednu. Kad je ustanovila da je svaka mrtva, počela je da cijepa platnenu podsuknju, pokušavajući da zavije ranu i zaustavi krvarenje. Upravo to je, po svoj prilici, i čuo stražar Vraneš.

Kad je primijetila da neko sa baterijskom lampom dolazi od hana, ponovo se pritajila i napravila mrtvom. Ni metak kojim je Bjelica ciljao u njenu glavu, nije bio smrtonosan: samo joj je okrznuo lijevu slepočnicu, a pošto je ispaljen iz neposredne blizine barutna vatra je zapekla ranu, pa nije bilo ni krvarenja…

Savka Matović

Pošto se sve smirilo i kad je,valjda i po zvuku kamiona shvatila da su dželati konačno otišli, Savka se nekako izvukla iz rake i krenula ka rijeci Jugoštici. Bog sami zna kako je uspjela da pređe toliki put sa takvim ranama, tek jedan od Vraneša sa Gajina, koji je tog jutra poranio i na saonima dovukao malo žita da samelje, našao je onesviješćenu pred vodenicom na Jugoštici, udaljenoj najmanje dva kilometra od mjesta strijeljanja.

Unio je u mlin i uspio da je povrati i osvijesti. Ona mu je tu kazala da je supruga Miloša Matovića, kojeg su Italijani strijeljali na Sjenjaku, da mu je prije nekoliko dana u partizanima poginuo i najstariji sin Radoman, da ona sa Milošem ima još tri sina i da je najstariji od njih, Radomir, iako još grešno dijete, isto negdje u partizanima. Ispričala je potanko i šta se i kako desilo na Dajevića Hanu, ko ih je pobio i kako je ona preživjela…

– Kako joj je rana na nozi stalno krvarila – priča dalje Radomir Matović ono što je doznao i utvrdio tragajući za grobom svoje majke i istinom o njenoj smrti – i kako se ona zbog gubitka krvi više puta onesvješćivala, Vraneš je, uviđajući da joj sam ne može pomoći i u strahu da bi tu mogla i umrijeti, ranjenicu stavio na saoni i prevezao je do najbliže od pet kuća Miljića. Žene su joj tu očistile i previle rane, a kad su saznali ko je strijeljao i da je ona iz poznate partizanske kuće, valjda u strahu od četničke odmazde, Miljići su sve prijavili četničkoj straži na Dajevića Hanu i nijesu uslišili molbu moje majke da je prebace u Jugovo ili Gotovušu, odnosno na teritoriju pod kontrolom partizana, jer su sigurno dobro znali koliko bi ih to moglo skupo koštati, ako četnički dželati doznaju.

U kuću Miljića, najbližu Pljevljima, ubrzo su banuli Božo Bjelica i pop Maca. Bjelica, očigledno bijesan što se i njemu omaklo da ostavi „rep“, da neko preživi i iza njegove ruke, naredio je dvojici Miljića da pođu i donesu ranjenicu, a trojicu je poslao da na pedesetak metara od kuće iskopaju raku. Kad su moju majku ponovo donijeli na gubilište, Bjelica je Miljićima dodao pušku i naredio da je sva petorica drže i pucaju u ranjenu i iznemoglu ženu kako poslije niko od njih ne bi mogao da kaže da nije u tome učestvovao. Na taj način ih je obavezao da ćute i drže jezik iza zuba.

Tako je, eto, moja majka u jednom danu tri puta gledala u cijevi dželata. Treći put nije bilo promašaja, a njen grob će nam poslije pokazati upravo jedan od petorice Miljića, koji su učestvovali u njenoj likvidaciji i zbog toga kasnije neko vrijeme odležali u zatvoru (njih petorica su bili osuđeni na po šest do devet godina robije, dok je stražar Spaso Vraneš dobio 13 godina, ali nijesu, ipak, toliko robijali, napomena B.S).

– Ja sam pročitao prve izjave Spasa Vraneša i njegovog rođaka koji je našao moju ranjenu majku, kao i izjave svih pet Miljića, a prisustvovao sam, naravno i njihovom suđenju – veli Radomir Matović. – Dugo sam razgovarao i sa staricom koja joj je previla rane i u čijoj je kući moja majka provela potonje sate života. Priča svih je u suštini istovjetna tako da nema nikakve sumnje da se ova krvava drama upravo ovako odvijala.

Ogorčen i očajan, ja sam upočetku razmišljao da ih sve pobijem, a onda sam vremenom, dok su još bili u zatvoru, uvidio da su oni najmanje krivi za stradanje i smrt moje majke, da su to bijede i kukavice koje nijesu imale petlje da se suprotstave krvopijama Bjelici i Maci, te da bih osramotio i sebe i moju mrtvu majku ako bih je svetio glavama takvih, odnosno da je za njih najveća kazna to što će cijelog života živjeti sa tom sramotom, što će se toga stidjeti i deveto koljeno njihovog potomstva – zaključuje Radomir Matović.

Miloš Matović i sin mu Radoman

Miloš Vukadinov Matović, rodom iz Previša kod Šavnika, veteran iz oba balkanska i Prvog svjetskog rata, završio je podoficirsku školu kralja Nikole, omirisao barut na Skadru, Bregalnici, Govedaru… bio vodnik Previške čete Drobnjačkog bataljona u mojkovačkoj epopeji, nije zatajio ni ustaničkih julskih dana 1941. godine, iako je bio već dobrano zagazio u šestu deceniju života. Imao je pedeset i pet godina kada su ga u martu 1942. godine zarobili četnici i predali Italijanima, a ovi ga odmah potom, 4. maja, strijeljali na Sjenjaku u Pljevljima.

Milošev najstariji sin Radoman, rođen je 1917. godine na Previšu, predratni žandarm, ali i član Komunističke partije Jugoslavije, u partizane je stupio već prvog dana ustanka u pljevaljskom kraju.Tokom rata je završio oficirsku školu pri Vrhovnom štabu NOV, a kao komandant Drugog bataljona Treće proleterske sandžačke brigade teško je ranjen u borbi sa Njemcima u Dumanju kod Kamene Gore 29. marta 1944. godine i sjutradan preminuo u Kozici. Vijest o njegovoj smrti je izazvala veliko zadovoljstvo i oduševljenje kod četnika u Pljevljima, bilo, po prilici, čak i šenlučenja, a samo nedjelju dana kasnije došli su i na gubilište poveli njegovu maćehu Savku, koju, dok je on bio živ, četnici nijesu smjeli ni medom udaviti, ni nju ni njegova tri maloljetna brata.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

Оставите одговор