Počelo je velikim veseljem (1)

Simićevići su se trudili da novostečene prijatelje Žugiće i njihove svatove dočekaju i isprate kako dolikuje i jednoj i drugoj kući i bratstvu, a za navaku i sreću mladenaca

Ovdje je bila stara kuća Jakova Simićevića pred kojom je počelo veseljem a završilo se tragedijom

Simićevići iz Šaranaca, kao i svi Šaranci, vele da potiču iz Hercegovine, iz Plane kod Bileće, da je i njihov prapredak pobjegao iz postojbine od zuluma turskoga i doselio u dolinu Zete, u Bjelopavliće, još krajem petnaestog ili početkom šesnaestog vijeka. Odatle je nedugo potom preselio u Planu kod Kolašina, koja se, biće, do tada nekako drugačije zvala pa je novodoseljenici prekrstili kako bi sačuvali uspomenu na rodni kraj.

Kako, po svemu sudeći, ni tu nije bilo mira od Turaka iz obližnjeg Kolašina, zloglasnog turskog utvrđenja, seoba je nastavljena. Skrasili su se na istočnom dijelu durmitorske visoravni, pod pazuhom Sinjavine i Pirlitora – nad liticama lijeve obale kanjona Tare.
Po sačuvanom predanju, najpoznatija šaranska bratstva Bojovići, Džakovići, Zukovići i Simićevići, potiču od Raiča. On je, po tom predanju, imao sinove Boja, Džaka, Zuka i Simića od kojih su se vremenom razvila ova brojna bratstva.

Simićev sin Jovan – Nona, za kojeg jedan od hroničara Šaranaca, Vule Knežević, veli da je, iako nepismen, bio veliki pametar, razgovordžija i umna glava – da je, pored ostalog, napamet znao više od sto epskih narodnih pjesama, koje je veoma lijepo pjevao uz gusle, imao je sinove Jakova, Miletu, Janka, Toma, Đorđija i Mirka.

Svi oni su se, uglavnom, naselili na prostoru današnjeg sela Aluge, na periferiji durmitorske površi, na nekadašnjem karavanskom drumu koji je od Dubrovnika ovuda vodio prema Taslidži, odnosno Pljevljima (preko Tare se prelazilo skelom koja je postojala negdje na prostoru Budečevice, blizu današnjeg čuvenog mosta), a odatle prema Sarajevu na jednoj i Beogradu, odnosno Carigradu na drugoj strani.
Negdje u ranu jesen 1883. godine, na Aluge, u kuću Jakova Simićevića, jedne noći su banuli prosci. Potegli iz Gornje Morače, pregazili Semolj i Sinjavinu, da za mladoženju Perutu Žugića ištu Savu, ćerku Jovanovog sina Jakova, ljepoticu i domodržnicu o kojoj je dobar glas dopro i do ovog tvrdog uskočkog gnijezda.

Porodična grobnica Jovana – None Simićevića i njegovih potomaka na Alugama

Ne zna se da li su se dvoje mladih možda tog ljeta vidjeli na čuvenom ilindanskom saboru na Sinjavini, „na Ružici za Borovom glavom“, tek te noći se u neko doba ispred Jakovove kuće glasnula puška i obznanila da je Sava zaručena i da su Simićevići stekli nove prijatelje.
Svadba, po prilici, nije dugo odlagana – valjalo je za lijepih dana prebroditi Semolj i Sinjavinu jer kad legnu magle jesenje i krenu mećave, tu puteve pogube i oni koji su tu rođeni. Na Aluge banulo pedeset svata na pedeset ata, sve biranih Moračana i Uskoka, a kod Jakovove kuće se okupili rođaci, bratstvenici i plemenici, da ih kako valja i dolikuje, kako priliči i bratstvu i plemenu, dočekaju i stimaju.

„Primjer…“ Marka Miljanova

„Jedna arbanaška udovica – piše Marko Miljanov u svojim glasovitim ‘Primjerima čojstva i junaštva’ – ženila sina, jedinca. Svatovi dovedoše nevjestu. Pošto se večeralo, počelo se pjevat i igrat. Mladoženja ojde da pregleda konje svatovske. Konj ga udari nogom u čelo i on pade mrtav. Majka ga nađe mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nađu i ne kažu. Pa je ižljegla među svatove, igrala i pjevala, mložila veselje.

Kad bi koji svat reka: ‘Iziđi, Redžo, đe se kriješ, zove te nevjesta da igraš!’ – majka mu je svakad iskočila u kolo, govoreći: ‘Zagovorio se nešto moj Redžo, ja ću umjesto njega igrati sa svatima i sa snajom!’
Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenčanje, svatovi i nevjesta su gotovi bili. Majka je otišla sa slugom u izbu, obukla sinu najljepše haljine, pa ga mrtva donesoše među svatovima. Tu je sjela kod njega, tužeći mu kaževala da ga čeka nevjesta i svatovi da idu na vjenčanje u crkvu…“

Piše Budo Simonović

(Sjutra: OPALIO JE SAMO JEDAN METAK )

Оставите одговор