Petar II Petrović Njegoš (3) – Rob petrogradske ćudi

Kad je pod uticajem intriga sa Cetinja ruski car Nikolaj Prvi odbio da primi Njegoša početkom 1837, on mu je poručio: naspram Istoka postoji Zapad, a naspram Petrograda je Pariz…

12910741_10207802947610569_2071520389_n
Cetinjski manastir iz Njegoševog vremena (crtež)

Čim je saznao da mu guvernadur Vukolaj – Vuko Radonjić tajno radi o glavi i kuje zavjereničke planove sa Austrijom, Petar Drugi Petrović Njegoš je naredio da se guvernadur uhapsi i on je dan kasnije izveden pred sud glavara koji su ga osudili na smrt. Njegoš ga je ipak pomilovao, nije dao da se pogubi, ali je naredio da se i on i njegova porodica prognaju u Austriju, da mu se kuća spali i razuri i da se guvernadurstvo zanavijek ukine. To je značilo i kraj dvovlašća u Crnoj Gori.

12442945_10207802946450540_1394212811_n
Petar Drugi Petrović Njegoš – malo poznati rad nepoznatog autora

Tek tri godine pošto je zamonašen i sjeo na presto pod Orlovim kršem, Njegoš je otputovao u Rusiju, u Petrograd, gdje je na Preobraženje, 6. avgusta 1833. godine, zavladičen. Tom svečanom činu prisustvovao je i sam ruski car Nikolaj, što je, naravno, bila dodatna potvrda prijateljstva koje je Rusija gajila prema Crnoj Gori, prijateljstva koje će potom biti potvrđeno i izraženo i u velikoj i nesebičnoj materijalnoj pomoći Crnoj Gori i njenom vladaru.
Sve je, ipak, kako tako, došlo na svoje mjesto i temelji državne vlasti su ustanovljeni kad je Njegoš formirao Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski kao najvišu vlast u zemlji i osnovao Gvardiju, neku vrstu „osnovnog“ suda, kao i posebnu vojnu jedinicu perjanika, koja je imala zadatak da čuva red i mir i stara se o izvršenju odluka Senata i presuda Gvardije, i naravno, volje gospodareve. Sve to je, dakako, počivalo na prihodima prikupljenim od naroda nakon uvođenja obaveze plaćanja poreza.

12935309_10207802948730597_1478653930_n
Ivo Andrić – razumio Njegoša i kao pisac i kao diplomata

Što se tiče Njegoševih spoljno-političkih muka i dilema, možda ih je najbolje razumeo i analizira Ivo Andrić u svom već citiranom eseju iz 1935. godine. Već znameniti pisac i prekaljeni diplomata, smatra da „spoljni odnosi uboge i junačke Crne Gore o kojoj Njegoš mora da ‘briži’, nisu ništa manje mučni i zamršeni“ od unutrašnjih nevolja sa kojima mora da se nosi:
„Težina zaveta koji leži na ovoj ‘žiži Srpstva’, i suviše je velika – piše Andrić. – Crna Gora pod njom krvari, ali njen vladika je onaj kome ona podgriza zdravlje i potkrada san i ‘prsi mu u tartar pretvara.’ Kao i kod unutrašnjeg uređenja, sve treba raditi ispočetka, i za sve nedostaju sredstva i uslovi. Velika zaštitnica Rusija velika je pomoć, velika nada, ali i velika muka. Petrograd je daleko, ruska politika sveobimna, a Crna Gora i njeni životni interesi, kao što je prirodno, samo jedan nevidljivo sitan sektor te velike ruske politike. Intrige su česte i nerazumevanja svake vrste moguća. Ako je verovati Matiji Banu, Njegoš mu je u trenutku ogorčenja, rekao jednom: ‘Ja, gospodar Crne Gore, pravi sam rob petrogradske ćudi.“ Nesporazumi i trvenja bez prestanka sa Austrijom, nesporazumi i sa knezom Milošem pored svih dobrih želja i nastojanja sa obe strane. Ali glavna muka i najteža borba Njegoševa, to je Turska. Kosovski zavet od koga se živi, kojim se diše i misli, tu je neprestano u pitanju…“
Andrić dalje ističe da se sam Njegoš često upoređivao sa Prometejom na Kavkazu, da je i on prikovan na crnogorskom kršu poput Prometeja, a da je turska carevina „jastreb koji mu prikovanom nagriza utrobu“:
„To nije bio sukob dveju vera, nacija i rasa – smatra Andrić – to je bio sukob dveju stihija, Istoka i Zapada, a sudbina je naša htela da se ta borba uglavnom odigra na našim teritorijama i da prepolovi i podvoji našu nacionalnu celinu svojim krvavim zidom. U tu borbu stihija bili smo zavitlani i bačeni svi, i na kojoj se ko strani zadesio na toj se i borio, sa istim smislom, istim junaštvom i istom verom u pravednost svoje stvari. Tako je tragika te borbe bila pooštrena i uvećana neminovnim bratoubilačkim sukobima koje nam je često nametala naša teška istorija. Tragika ta je bila za Njegoša utoliko veća što je on sa svoje visine, kao svi veliki i svetlonosni duhovi naše istorije, obuhvatao pogledom uvek totalitet naše nacije, bez razlike na veru i pleme…“
Inače, što se tiče Rusije i odnosa prema toj velikoj carskoj sili, i Njegoš je, baš kao i svi Petrovići, tu stalno bio između čekića i nakovnja. Znao je da mu, kao ni Crnoj Gori, nema opstanka bez njene pomoći i zaštite, vjerovao da je to jedini sigurni i moćni zaštitnik u kojeg se može pouzdati, a to je uvijek podrazumijevalo i slijepu odanost pa i poslušnost cetinjskog dvora.
I Njegoševi protivnici su, međutim, to dobro znali pa su stalno i uporno nastojali da ga opanjkaju i omraze kod ruskog cara i izmaknu mu ispod nogu taj tvrdi oslonac. Ta propaganda i klevete su, kako piše Ratko Đurović u monumentalnoj „Enciklopediji Njegoš“, posebno pojačane 1835. godine.
„Njegoševi neprijatelji su ga optuživali kod Gagića (ruskog izaslanika u Dubrovniku, prim. B.S) i ruskog dvora da se karta i igra bilijar, da ide u lov i piše pjesme, da zapostavlja crkvene poslove, da sveštenicima dariva handžare umjesto krsta i jevanđelja i da zloupotrebljava rusku pomoć. Odnosno, da se više bavi svjetovnim nego vladičanskim i vladarskim poslovima. To je Gagić prihvatio kao istinu. Tvrdio je da se ‘na vladiku i na sve Petroviće žale i okrivljuju ih za nepravičnosti.’ Ponavljao je ono što su širili Njegoševi protivnici – da se bavi samo lovom i pravljenjem stihova, da igra karte i od Rusije da samo prima pomoć, a što je i najteže, da se ‘ruskim savjetima ismijava’ .“
Ogorčen harangom koju su protiv njega raspirivali (Njegoš je kao kolovođe označio Ivana Vukotića i Matiju Vučićevića) i razočaran odnosnom Rusije koja je tu harangu prihvatila zdravo za gotovo, on je odlučio da sam ode u Petrograd i sve lično razjasni caru Nikolaju.

12910668_10207802949930627_1587135830_n
Ruski car Nikolaj Prvi

Na put je sa samo jednim pratiocem krenuo početkom 1837. godine, ali ga je u Beču sačekalo novo neprijatno iznenađenje: poruka sa ruskog carskog dvora da car ne želi da ga vidi.
Uvrijeđeni mladi vladika je reagovao tako što je u Petrograd poslao poruku da naspram Istoka postoji i Zapad, odnosno da je naspram Petrograda Pariz. Da to nije bila puka i prazna prijetnja da može obrnuti ćurak i okrenuti se Zapadu, konkretno Francuskoj, govori i to što je Njegoš istog časa u Beču našao učitelja i počeo intenzivno da uči francuski jezik i priprema se da već odatle krene u taj vrtlog već tada uzvitlanih revolucionarnih barjaka.

Guvernadurica

Jedna kauša u prizemlju Cetinjkog manastira, u kojoj je dan-dva bio zatočen guvernadur Vukolaj – Vuko Radonjić, koja će i kasnije neko vreme biti zatvor, po tom prvom i najpoznatijem zatvoreniku prozvana je guvernadurica. Tu funkciju je izgubila tek 1869. godine kada je knjaz Nikola napravio zasebni zatvor na Cetinju.

Zadivio Ruse mudrošću

„Kad je u Petrogradu prvi put izašao pred cara Nikolu 1833. godine, prim. B.S) – zapisao je Ljuba Nenadović – koji beše neobično visok, car se začudi njegovom (Njegoševom, prim. B.S) stasu, pa hodeći mu na susret poviče:
– Vi ste veći od mene!
– Sam gospod bog veći je od cara ruskoga – odgovorio mu vladika…“
Kasnije, kad mu je u razgovoru o pomoći Rusije Crnoj Gori neki od važnih ruskih doglavnika kazao da je Crna Gora „odveć daleko od Rusije“, Njegoš je kao iz topa uzvratio:
– I sunce je daleko, ali kad hoće ono toplo grije…

Budo Simonović

Sjutra: Knez u vladičanskoj odori

Оставите одговор