Petar II Petrović Njegoš (14) – Nije bilo po volji Svevišnjeg

Njegoš je čak sedam puta sahranjivan, a najviše bure je izazvala posljednja sahrana 1974. godine, kada je srušena njegova kapela i podignut mauzolej na Lovćenu

12966451_10207922696444215_912717854_n
Kapela na Lovćenu na dan kad je završena obnova, septembra 1925. godine

Njegoš je, kao što je poznato, umro 19. oktobra 1851. godine, na isti dan kad je 21 godinu ranije seo na crnogorski presto, a samo jedanest dana prije 38. rođendana. Kako je tih dana na Cetinju i nad Lovćenom vladalo strahovito nevrijeme, nije, kako je već naglašeno, ispunjena njegova predsmrtna želja, pa je sahranjen u Cetinjskom manastiru.
Njegove kosti su potom prenijete i po drugi put sahranjene u njegovoj zavjetnoj crkvi na Lovćenu tek četiri godine kasnije, u septembru 1855. Njegov grob je ponovo otvoren 1879. godine prilikom rekonstrukcije i popravke kapele i uređenja kripte, pa je tako još jednom iskopavan i po treći put sahranjivan.

12969254_10207922687643995_1819139411_n
Njegoš – Meštrovićeva skulptura u mauzoleju na Lovćenu

Po naređenju austrougarskog generala Vebera, guvernera okupirane Crne Gore, kaluđeri Mitropolije crnogorsko-primorske su Njegoševe kosti krišom iskopali i u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine ih sa Lovćena donijeli i, po četvrti put, opet sahranili u Cetinjskom manastiru, a austrougarska artiljerija je dan potom srušila njegovu zadužbinu na Jezerskom vrhu.
Kapela je bila teško oštećena, a Austrougarska je namjeravala da joj temelje sasvim poravni sa zemljom i na tom mjestu podigne monumentalni, tridesetak metara visoki spomenik caru Franju Josifu kao simbol osvajačke moći crno-žute monarhije i znak da je sasvim zagospodarila Balkanom. Kako je Prvi svjetski rat odmicao i kako se sve više potvrđivalo da je njihvo „za vremena carstvo“, ta ideja je počela polako da blijedi pa se od nje i sasvim odustalo. A kad je moćna bečka imperija u jednom trenutku ponudila da obnovi teško oštećenu Njegoševu zadužbinu na Lovćenu, bilo je jasno da joj neće biti duga veka.
Obnovu Njegoševe kapele na Lovćenu inicirao je poslije Prvog svjetskog rata tadašnji mitropolit crnogorsko – primorski Gavrilo Dožić, kasnije i znameniti patrijarh srpski. On je insistirao da se u što je moguće vjernijem obliku obnovi stara Njegoševa kapela, odnosno sačuva i ispuni njegov amanet.

12969269_10207922694084156_1025973491_n (1)
Ostaci Njegoševe kapele koju su Austrijanci srušili 1916. godine

Kralj Aleksandar Karađorđević je, međutim, imao drugu ideju i želio da se Njegošu, bliskom pretku svoje majke Zorke, i Crnoj Gori oduži jednim monumentalnijim spomenikom, pa je angažovao svog velikog prijatelja, znamenitog vajara Ivana Meštrovića, da osmisli i uradi takav spomenik. Meštrović je prihvatio ponudu, napravio nacrt budućeg mauzoleja, ali se onda ispriječio mitropolit Gavrilo koji je moćnom kralju-ujediniteljau bez uvijanja saopštio da će on, ukoliko bude pogažen Njegošev amanet, skinuti vladičansku mantiju i baciti je na trn, ali i saopštiti narodu zašto je to učinio.
Suočen sa odlučnošću i ubjedljivim razlozima moračkog bastadura, kralj Aleksandar je odustao od namjere da Njegoša utamniči u mauzoleju i pogazi njegov amanet, pa se pristupilo obnovi kapele u najvećoj mogućoj mjeri sličnoj onoj koju je svojom rukom „nacrtao“ Njegoš.

12966243_10207922698444265_299001173_n
Meštrovićev mauzolej na Lovćenu

Kapela je obnovljena (taj delikatni posao je veoma uspješno obavio Nikola Krasnov) i Njegoševe kosti su opet vraćene i, po šesti put, sahranjene u njoj, a svečanom činu na Lovćenu, 21. septembra 1925. godine, prisustvovao je i kralj Aleksandar Karađorđević lično.

12968520_10207922703564393_468230339_n
Kralj Aleksandar sa svitom silazi sa Lovćena 21.9.1925. nakon otvaranja obnovljene kapele

Na Lovćenu ga je dočekao mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić sa episkopima bitoljskim Josifom, timočkim Emilijanom i čehoslovačkim Gorazdom. Ostalo je za pamćenje kako je Dožić tom prilikom pred kapelom komandovao kralju:
– Na koljena, vaše visočanstvo, vi se nalazite na krovu otadžbine!

12992111_10207922700844325_1048708831_n
Gavrilo Dožić kao mitropolit crnogorsko-primorski

Kralj ga je poslušao i smjerno kleknuo, a kasnije prilikom polaganja kovčega sa Njegoševim posmrtnim ostacima u grobnicu, on će skinuti s grudi Albansku sponecu i položiti je na kovčeg.
Tako je Njegoš, vjerovalo se i konačno, počinuo na Lovćenu. Njegove mošti su, međutim, ponovo uznemirene 47 godina kasnije, u ljeto 1972, kada je tadašnja crnogorska vlast na čelu sa Veljkom Milatovićem, uz podršku jugoslovenske vlasti, izgleda čak i Tita lično, srušila i uklonila kapelu sa Lovćena i ostvarila naum kralja Aleksandra – podigla i dvije godine kasnije, 28. jula 1974, uz veliku pompu otvorila mauzolej, djelo Ivana Meštrovića. Njegoš je tada po treći put vraćen na Lovćen, odnosno po sedmi put sahranjen. Od kapele je ostala samo gomila krša koja zarasta u travu na Ivanovim Koritima i razvlači je kako ko stiže, jer ni poslije četrdeset godina nema ništa od obećanja da će ona biti obnovljena.
Zanimljivo je, inače, da je tze 1972. godine, u trenuku kad je otvoren Njegošev grob i moćna dizalica podigla prvu korpu kamenja od kapele da je spusti u podnožje Jezerskog vrha, odjednom kao konac pukla specijalna, više od 400 metara duga sajla i sve je odletjelo u provaliju, a radovi su prekinuti za desetak dana dok iz Švedske nije stigla nova sajla.

12992358_10207922708244510_224003561_n
Dizalice na Lovćenu – zašto li je pukla sajla i udario grom

Po kazivanju Vasa Čavora, koje je zapisao Momčilo Popović, Svevišnji je još jednom „opomenuo“ one koji su po svaku cijenu htjeli da popere mauzolej na Lovćenu. U trenutku kad je osamnaest tona teška Njegoševa mramorna skulptura dopremljena u podnožje Jezerskog vrha i moćnom dizalicom sa transportera spuštena na specijalnu metalnu platformu sa točkovima, na kojoj će biti izvučena na vrh Lovćena, gotovo iz vedrog neba je sijevnuo grom u vrh dizalice i žestoko ošamutio rukovaoca – bio je kažu Slovenac – i nekoliko radnika koji su mu pomagali, ali na svu sreću svi su prošli samo sa lakšim ozledama i traumama.

I Krleža bio protiv

Među nebrojenim najpoznatijim jugoslovenskim piscima, umjetnicima, ljudima od duha i nauke, koji su digli glas protiv izgradnje mauzoleja na Lovćenu i rušenja kapele, kojima su su se pridružila i mnoga velika svjetska imena iz oblasti nauke, kulture i umjetnosti, našao se i Miroslav Krleža. Odgovarajući na upit uprave Muzeja Cetinje šta, na osnovu priloženih fotografija, misli o projektu Meštrovićevog mauzoleja, veliki pisac je odgovorio da je o Meštroviću kao kiparu „oduvijek imao superlativno mišljenje“, ali da je u ovom slučaju njegov Njegoš „karikatura i kao spomenik i kao statua…“
Među onima koji su se protivili skrnavljenju Lovćena i gaženju Njegoševog amaneta bio je i Mihailo Lalić. Kad mu se velika grupa univerzitetskih profesora i uglednih intelektualaca obratila sa pitanjem da li će potpisati njihovo protestno pismo, slavni pisac im je iz Herceg-Novog, gdje je tada boravio, odgovorio telegramom: „Potpis dajem, uspjehu se ne nadam.,,“

Dobročinstvo Isa Mahmutovića

Kad su 1972. godine završeni radovi na tunelu i prilazima do vrha Lovćena i kad je poslovođa Mirko Živković saopštio radnicima da treba srušiti kapelu, javio se tridesetčetvorogodišnji Iso Mahmutović, musliman rodom iz Bistrice Bjelopoljske, i odlučno saopštio da on to neće da radi, jer to je svetinja.

12957309_10207922705044430_1714391226_n
Odbio da ruši srpsku svetinju – Iso Mahmutović sa porodicom desetak godina kasnije u Francuskoj

Sva ubjeđivanja da to nije njegova svetinja i prijetnje otkazom, nijesu urodili plodom, Mahmutović je sam dao otkaz i napustio gradilište a sa njim se solidarisala i otišla i brigada od blizu 70 muslimana i Albanaca iz Plava i Gusinja. Našla se potom grupa dobrovoljaca sa Cetinja i iz Crmnice koja je za debele pare obavila taj posao, a od njih nijedan odavno nije među živima i svi su iz života otišli na neki tragičan i neprirodan način.

Epitaf na Šekspirovom grobu

Za nauk onima koju su pogazili Njegošev amanet i svima koji su podržavali ili podržavaju rušenje Njegoševe kapele, evo i epitafa sa Šekspirovog groba u Stratfordu, koji, naravno, do danas niko nije oskrnavio: „Prijatelju dobri, za ljubav Isusa ne kopaj po prahu što je ograđen ovdje. Ko ovaj kamen poštedi, blagosloven nek je od mene, a proklet da je onaj koji mi kosti pokrene.“

Budo Simonović

Sjutra: Lakše je biti vladika nego čovjek

Оставите одговор