Pandora i jednostavna pitanja

Godine 1998, u zemlji Srbiji bio je raspisan referendum. Trebalo je odgovoriti na jedno pitanje, na izgled obično i jednostavno.

Pitanje je glasilo: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji?”

Protiv učešća se izjasnilo 94,73% upisanih birača. „Za“ je bilo 3,41%. Zvuči logično. Ali, da li je baš tako?

Uprošćavanje jednog kompleksnog poličkog pitanja, iza koga se krije istorijska i nacionalna problematika, po svojoj suštini je manipulacija par excellence. A ako dodamo i činjenicu da je u tom trenutku na Kosovu besneo rat, stvari dobijaju jednu sasvim drugačiju dimenziju. Posledica ovako monolitnog i odlučnog „ne“ bila je da se u vrlo kratkom roku strani predstavnici zaista više nisu mešali, ali zato jesu strani avioni i rakete…

Ali, da li bi građani tako odlučno odbili „mešanje“, da je pitanje, na primer, glasilo: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji, koje će, ukoliko odbijete njihovo prisustvo, sasvim izvesno zameniti strana vojna intervencija?“ Da li bi građani tako tvrdokorno „patriotski“ reagovali da im je prethodno objašnjeno, ne samo šta sve sa sobom nosi njihovo odbijanje „mešanja“, već da im je predočena čitava duga i kompleksna istorija Kosova, njegova nacionalna struktura, njegova kultura i tradicija, uključujući kulturu i tradiciju albanskog, to jest šiptarskog naroda, koji u njemu čini većinu? Da li bi bili toliko sigurni u svoju odluku da im je, umesto papagajskog ponavljanja izmišljene priče o caru Lazaru i carstvu nebeskom, bila, na primer, dostupna činjenica o zločinima srpske vojske prilikom oslobađanja Kosova od „pet’vekovnog ropstva“ – zločinima o kojima je pisao i čuveni srpski socijalista Dimitrije Tucović? Da li bi zaokružili „ne“ da su imali uvid u činjenicu da je po međunarodnim procenama 1912. stradalo najmanje 25.000 Albanaca, mahom civila, a da je procena urednika „Radničkih novina“ Koste Novakovića išla i do 120.000? Uzgred, izveštaj međunarodne komisije procenio je da je na Kosovu sprovođeno etničko čišćenje kako bi se pre održavanja međunarodne mirovne komisije uspostavila nova situacija na terenu. Zvuči poznato?

Šta bi, dakle, bilo na referendumu da su građani bili upoznati sa ovim činjenicama, makar ugrubo? Neko će reći – pa te istorisjke činjenice nisu zabranjene u Srbiji; ima ih u knjigama, na internetu… Da, ima ih, ali ko može očekivati da birači čitaju knjige i koriste internet kako bi raskrinkali friziranu istoriju sopstvenog naroda? Birači glasaju na osnovu opšte atmosfere stvorene u javnosti uoči referenduma. I to je to.

Velika Britanija je zemlja sasvim drugačija od balkanskih zemalja. Ali, ima i neke sličnosti sa pokojnom nam domovinom Jugoslavijom. Multietnička, sastavljena od više entiteta i pokrajina.

Pitanje na britanskom referendumu, takođe je bilo jednostavo: „Da li Ujedinjeno kraljevstvo treba da ostane član Evropske unije, ili treba da napusti Evropsku uniju?“

Kao što svi znamo, relativno tesnom većinom od 51,9% birači su izglasali izlazak.

Prosta stvar. Dlanom o dlan. Piece of cake. I na, kraju, što da ne? Njihovo pravo…

Ali, šta bi bilo da je pitanje glasilo: „Da li Ujedinjeno kraljevstvo treba da ostane član Evropske unije, ili treba da napusti Evropsku uniju, uzevši u obzir da mu u slučaju izlaska preti raspad?“

Da li bi birači u tom slučaju glasali za izlazak, pogotovo ako znamo da su i ovako tako nešto tesno izglasali? Teško je u to poverovati.

Zapitajmo se sad da li su političari uopšte razmišljali da postavljanje jednog tako prostog pitanja implicira niz, naizgled, nevidljivih pitanja?

Pitanje Škotske… Pitanje Severne Irske…  Problem Londona… Da li je neko razmišljao da bi te pokrajine i taj najveći grad zapadne Evrope mogli da glasaju suprotno od ostatka zemlje i da bi tako nešto moglo da generiše najveću političku krizu u istoriji drevnog kraljevstva? Da li je nekoga uopšte zanima potencijalni problem radnika iz istočne Evrope koji u Britaniji pošteno obavljaju svoj posao, stečen na osnovu sporazuma o slobodnom protoku radne snage u okviru Evropske unije i koji često nadoknađuju nedostatak pojedinih profesija među građanima Britanije, a koji će preko noći postati stranci? Da li se neko seti da postavi pitanje najjače evropske fudbalske lige Premier lige gde u svakom klubu igra po sedam-osam Evropljana koji će takođe preko noći postati stranci?

Ne znam tačno, ali i ako jeste za tako nešto je bilo kasno, jer je prethodno već bila stvorena atmosfera koja ide na ruku izlasku.

Koga briga za te radnike, pa zbog njih i hoćemo da izađemo! Nama će Švabe da komanduju? Da finansiramo danske seljake?

Eh, da su samo mogli da pitaju Jugoslovene da li im je mnogo bolje nakon što su se razveli… Ali, stvorena je takva atmosfera.

Niko, na primer, nije predočio Britancima da će njihov pristup evropskom tržištu biti doveden u pitanje… Naprotiv, oni su bili ubeđeni da neće. Međutim, Evroska unija im sada predočava da to i nije baš tako… Ne mogu oni i da izađu i da ostanu na tržištu… Zašto, u čemu je problem? Pa, problem je u tome što bi onda svi mogli da slede taj primer i da izađu sa željom da ostanu na tržištu, a da sve ostalo ne važi… Ali, kako može Norveška da ne bude u EU a da u velikoj meri ima pristup zajedničkom tržištu? E pa drugo je Norveška. Norveška nikada nije bila u EU, a uvek postoji nada da će ući… Norveška je bliska sa EU, a vi ste nas otkačili. I razočarali…

To vam je kao kad se razvedete. Pa nećete valjda da dozvolite da vaša bivša supruga ili suprug zadrže vaš ključ i da dođu kad god im se prohte da uzmu iz frižidera ono što im treba… Ne ide to… Sasvim je druga situacija bila u vreme kada ste se zabavljali… Tada ste bili bliski, i vaš partner je mogao da dobije vaš ključ i da dođe u vaš stan kad hoće. Pa i da štrpne iz vašeg frižidera, ako je gladan…

Pa, dobro, ali ako sve ovo uzmemo u obzir – zašto su britanski političari onda tako postupili? Pa nisu oni od juče… Pa nije to Balkan…

Evo, već su krenule i razne teorije zavere. Prekomponovanje Evrope u saradnji sa Amerikom. Putinova osveta…

Ko zna šta ćemo još čuti.

Ljudi odbijaju da u ovakvim situacijama vide najprostiju stvar koja im stoji pred očima.

Kada je jedna politika, odnosno politička propaganda i demagogija svoje autore-političare dovedu u situaciju da njome budu ugušeni, političari su neretko skloni da odgovornost prebace na birače upisane u birački spisak. Pa kako bude.

„Valjda neće… Ma neće…“

Britanski premijer Cameron je tipičan primer. Godinama je jahao na priči o nezadovoljstvu Britanije položajem u EU… U godinama kada je njegova stranka bila u dubokoj opoziciji i kad je proevropska politika koju je predvodio Blair (i kasnije Brown), to mu je bio zgodan politički prostor koji nije bio zauzet. Kada je, pak, 2010. postao premijer, naravno da je morao da menja stav i da pokuša da se pozicionira ni tamo-ni ovamo, odnosno – za Evropu, ako baš mora. (Kao Vučić za gej prajd.) I prazan prostor politike izlaska tada su zauzeli razni drugi političari, često opskurni.

I to je večna priča. Te, 1998, Milošević više nije znao kako da balansira između međunarodnih predstavnika i galerija likova koje je pustio da izađu iz Pandorine kutije; ratne mašinerije koju je pokrenuo i „prljavog posla“ na terenu koji je bio započeo i za koga je znao da ne može ostati nedovršen, a da se to direktno ne obije o njegovu glavu. I onda je pribegao solomonskom rešenju: pitati narod! Pitati penzionere, vojnike, samohrane majke, „narkomane i bludnice“ (Johny B. Štulić), izbezumljene vojnike narušene vijetnamskim sindromom, patriote, očajnike koji su igubili svoje najbliže u ratu, tupadžije, kafanske patriote, svršene đake, studente, bake i deke, invalide, ćutljive likove iz komšiluka, navijače kosovske Srbe…

I tako je i učinio. Postavio je jedno, jednostavno, najprostije moguće pitanje, čiji se odgovor nekako sam nametao…

Slično je uradio i Cameron, samo u bitno drugačijim političkim uslovima i vremenu.

Danas mnogi u Srbiji seire zbog krize u Velikoj Britaniji. Osvetoljubivi su.

„Zaigrala mečka i ispod njihovog prozora. Oni će nama Kosovo.“

Isti ti, kada bi danas bio raspisan referendum – glatko bi odbili ulazak u Evropsku uniju. Isti ti kažu: „Kosovo je Srbija!“

Sve je to u redu, ali mene zanima jedna druga stvar. Uzmimo da Kosovo jeste Srbija i zamislimo da je mnogo više Srbija nego što to sada jeste; hajde da kažemo da, na primer, pripada Srbiji u onoj meri u kojoj Škotska pripada Ujedinjenom kraljevstvu.

I da onda bude referendum o ulasku u EU.

I da Srbija ponosno odbije „imperijaliste i neprijatelje“.

Kako bi glasalo Kosovo? Devedeset procenata za EU? Devedeset dva.. tri? I šta bi onda bilo? Ko bi onda uživao u crkavanju krave? Britanci?

I tako, okreni-obrni, jedino što ima smisla je da sve evropske zemlje budu u Evropskoj uniji i da ne zaviruju više u Pandorinu kutiju. Dosta je bilo.

Vojislav Todorović

 

 

 

 

Leave a Reply