Jugo 45…
Jesen, 1997.
Željeznička stanica Podgorica…
Čekam učesnika Prvog jugoslovenskog festivala za đecu: ,,Radost je naš praznik“.
Gospodin, finih manira, skače od radosti što dolazi u Nikšić…
Ko ste, Vi?
Ne prođe malo, pređosmo na Ti…
Ko dva brata od zanata…
I tako, dvadeset jednu godinu…
Nego, ko je prijatelj iz moje priče?
Sin Sava Kraljevića, rođenog u Gornjim Crkvinama…
Savo, oficir JNA, pukovnik…
Majka iz Bajica, od roda Martinovića…
Olga…
Đed, po majci, Milo Martinović ima kuću u centru Nikšića…
Tu moj prijatelj provodi dio svog đačkog raspusta od malih nogu…
I prvo što mi reče: ,,To je – đe je Salijina poslastičarnica“…
Pisac ovih redova imao je sjajnu drugaricu iz te kuće…
Almu..
Ako čita ovo neđe po svijetu, šaljem joj drugarski pozdrav i poljubac!
Na trgu veliko igralište, Ratko se igra sa đecom, kao predznak, kasnije, profesora fizičke kulture…
U blizini hotel ,,Onogošt“ i rado slušanje ,,žive“ muzike… Naravno, pored ograde sa maštom i da sam se, nekada ,,lati“ mikrofona…
Sjutradan u đedo Milovom dvorištu priredba…
Brzo, propjeva…
I, to ne, onako…
Nego kao slavuj…
Studije u Beogradu i profesionalni pjevač…
Mala je ova priča da opiše turneje po SSSR-u, Jugoslaviji…
Druženja sa Radmilom Karaklajić, Mirjanom Beširović, grupom ,,Nova dimenzija“, Gaborom Lenđelom, Leo Martinom…
,,Muzički tobogan“ sa Minjom Subotom…
I, klik !
Više od dvije decenije nerazdvojno prijateljstvo sa mojom malenkošću…
Vratih ga u djetinjstvo…
Đeca u Nikšiću, u našoj Crnoj Gori, dobro ga upoznaše…
Sjajan u svom ophođenju i načinu komunikacije…
A, kako se u svojim Sremskim Karlovcima, Sremu, Budimpešti, fali Nikšićanima i našim gostoprimstvom, da sa ponosom uđe u moj imenik…
Zasluženo!
I njegova dama Milena i đeca Olivera i Predrag…
Profesor, Doktor pjevanja, Najprofesionalniji Đed Mraz koga sam upoznao, Nikšićanin s pravom, Vječiti prijatelj.
Ratko Kraljević – pjevač.
Radojica Bogi Stanković
https://www.youtube.com/watch?v=yHgwYClJ9rE
Izvor: youtube.com
