Nikšićki imenik – Od Humaca do Evrope

Radoje Rašo Đurović i Miladin Šobić

Nikšić, tvoj…

Nikšić, moj…

Nema dana kad te ne pomenem…

Daleko od garbita u nađenim konzervama sa središnjom rupom ovećeg eksera i poklopac…

Pali!

Kakva sreća i radost…

Djetinjstvo…

Radničko, skoro, pa siromašno, ali titravo i iskreno do zla Boga…

Starija sestra Zorica i brat Zoran, prilično stariji od mene, igrahu kao leptiri koji traju ne jednodevno i okupljahu oko očevog stolarskog banka, osmjehom i mazama sa šećerom, bioritam zajedništva i uzajamnog poštovanja…

Naravno, i oni koji se prvim posleratnim decenijama uputiše sa Kosova u Crnu Goru, svome zavičaju, bi i porodica Đurović…

I oni nađoše u Humcima, radničkoj četvrti, svoju utoku i radost življenja…

Skromnost, a danas zaboravljena vrlina…

Nužni smještaj veliki kao Jelisejska polja, i porodica Danila Đurovića Čiče i meni (ostalo iz tih dana po magličastom sjećanju) blage tete Zlatane, po rodu Jevrić, sa petoro male đece, uđoše u moju priču kao uspomena na najranije djetinjstvo…

Slavica, Biljana, Momo, Zaja i Rašo…

Posljednji kao kliker u društvu “bombaša”, ali vispren i budućnosti kan…

Sedamdestih godina šetajući korzoom, sa drugaricom ili đevojkom, bliskost gradu se morala izboriti, pa tako Rašo da ne bi bio “oduvan” sa ulice, nađe sebe u svakodnevnim treninzima u Bokserskom klubu “Nikšić”…

Jačaj da ojačaš…

I dođe do prve ekipe…

Kažu da su bokseri melemnog srca, veliki romantičari i poput Mate Parlova i Marijana Beneša koji to ispoljiše u svojim pričama i pjesmama, tako i on sa gitarom, pa pravac Muzička škola…

Gitara i nerazdvojnost sa Miladinom Šobićem…

Ne treba više…

Obožava bas gitaru…

Počinju svirke…

Gospostvenog mladića iz Humaca gledamo u grupama “Sams”, “Rok mašini”, “Još malo ljubavi” i “Ljiljak”…

Mnogo dogodovština koje ću ispisati kad “Nikšićki imenik” sazre u knjigu i opišem pripreme za istu…

Sa Miladinom upisuje Pedagošku akademiju, odsjek likovno, i u roku završava u klasi profesora Nikole Gvozdenovića, kao jedan od najboljih… I kasnije postaju, profesor i učenik, nerazdvojni prijatelji…

Postaje i novinar – dopisnik Muzičke scene vrlo popularne, tada, “Univerzitetske riječi” i radi intervju sa Akijem Rahimovskim iz “Parnog Valjka”, povodom otvaranja sportskog centra “Morača”…

Malo li je?

Tada, moj dobri brko, Rajko Babović, napisa za Raša: “Bio je sve, osim dobitnik sporstke prognoze!”

I, hoće dalje…

Budva, ( Havaji, diskoteka u Avali… Organizuje muzičke manifestacije i uživa), i Sarajevo, Viša trenerska škola… Povod je najbolji bokser Budvanske revije 1985. godine…

Mali prostor…

Hoću u Evropu…

U centar Evropske zajednice…

Brisel…

Kickboxing klub “Montenegro” i to njegov i bratsko krilo Zaja i još jedan klub za mini fudbal “AS”…

I restoran, po grudi, “Crna Gora”…

I jedan od trenera kickboxing reprezentacije Belgije…

I opet to medeno nikšićko srce…

Upisuje Likovnu akademiju u Briselu i završava 1994. godine…

Profesor radi pet godina, ali nemir ne da…

Kupuje prizemlje i otvara svoju galeriju “RASART” koja okuplja sve najveće likovne umjetnike ex Jugoslavije… A, otvara je ne bilo ko, no profesor naših prostora, pomenuti Gvozdo sa svojim radovima…

Dado, Vlado, Ljuba i …

Širok osmjeh i zlatan put…

Ljubav sa belgijankom Nikol kruniše kćerkom Natašom i sinom Nikolom…

Nikol sjajan čovjek i visoki funkcioner evropske zajednice u Briselu, Nataša maminim stopama u Evropskom parlamentu, a Nidžo sjajan sportista i glumac…

Moj komšo, vagabundo, gospodin, suprug, otac, sportista, basista, profesor, galerista…

I najvažnije humčanin iz našeg Nikšića…

Radoje Rašo Đurović.

Radojica Bogi Stanković

 

 

 

Оставите одговор