Nikšić, tvoj…
Nikšić, moj…
Nema dana kad te ne pomenem…
Daleko od garbita u nađenim konzervama sa središnjom rupom ovećeg eksera i poklopac…
Pali!
Kakva sreća i radost…
Djetinjstvo…
Radničko, skoro, pa siromašno, ali titravo i iskreno do zla Boga…
Starija sestra Zorica i brat Zoran, prilično stariji od mene, igrahu kao leptiri koji traju ne jednodevno i okupljahu oko očevog stolarskog banka, osmjehom i mazama sa šećerom, bioritam zajedništva i uzajamnog poštovanja…
Naravno, i oni koji se prvim posleratnim decenijama uputiše sa Kosova u Crnu Goru, svome zavičaju, bi i porodica Đurović…
I oni nađoše u Humcima, radničkoj četvrti, svoju utoku i radost življenja…
Skromnost, a danas zaboravljena vrlina…
Nužni smještaj veliki kao Jelisejska polja, i porodica Danila Đurovića Čiče i meni (ostalo iz tih dana po magličastom sjećanju) blage tete Zlatane, po rodu Jevrić, sa petoro male đece, uđoše u moju priču kao uspomena na najranije djetinjstvo…
Slavica, Biljana, Momo, Zaja i Rašo…
Posljednji kao kliker u društvu “bombaša”, ali vispren i budućnosti kan…
Sedamdestih godina šetajući korzoom, sa drugaricom ili đevojkom, bliskost gradu se morala izboriti, pa tako Rašo da ne bi bio “oduvan” sa ulice, nađe sebe u svakodnevnim treninzima u Bokserskom klubu “Nikšić”…
Jačaj da ojačaš…
I dođe do prve ekipe…
Kažu da su bokseri melemnog srca, veliki romantičari i poput Mate Parlova i Marijana Beneša koji to ispoljiše u svojim pričama i pjesmama, tako i on sa gitarom, pa pravac Muzička škola…
Gitara i nerazdvojnost sa Miladinom Šobićem…
Ne treba više…
Obožava bas gitaru…
Počinju svirke…
Gospostvenog mladića iz Humaca gledamo u grupama “Sams”, “Rok mašini”, “Još malo ljubavi” i “Ljiljak”…
Mnogo dogodovština koje ću ispisati kad “Nikšićki imenik” sazre u knjigu i opišem pripreme za istu…
Sa Miladinom upisuje Pedagošku akademiju, odsjek likovno, i u roku završava u klasi profesora Nikole Gvozdenovića, kao jedan od najboljih… I kasnije postaju, profesor i učenik, nerazdvojni prijatelji…
Postaje i novinar – dopisnik Muzičke scene vrlo popularne, tada, “Univerzitetske riječi” i radi intervju sa Akijem Rahimovskim iz “Parnog Valjka”, povodom otvaranja sportskog centra “Morača”…
Malo li je?
Tada, moj dobri brko, Rajko Babović, napisa za Raša: “Bio je sve, osim dobitnik sporstke prognoze!”
I, hoće dalje…
Budva, ( Havaji, diskoteka u Avali… Organizuje muzičke manifestacije i uživa), i Sarajevo, Viša trenerska škola… Povod je najbolji bokser Budvanske revije 1985. godine…
Mali prostor…
Hoću u Evropu…
U centar Evropske zajednice…
Brisel…
Kickboxing klub “Montenegro” i to njegov i bratsko krilo Zaja i još jedan klub za mini fudbal “AS”…
I restoran, po grudi, “Crna Gora”…
I jedan od trenera kickboxing reprezentacije Belgije…
I opet to medeno nikšićko srce…
Upisuje Likovnu akademiju u Briselu i završava 1994. godine…
Profesor radi pet godina, ali nemir ne da…
Kupuje prizemlje i otvara svoju galeriju “RASART” koja okuplja sve najveće likovne umjetnike ex Jugoslavije… A, otvara je ne bilo ko, no profesor naših prostora, pomenuti Gvozdo sa svojim radovima…
Dado, Vlado, Ljuba i …
Širok osmjeh i zlatan put…
Ljubav sa belgijankom Nikol kruniše kćerkom Natašom i sinom Nikolom…
Nikol sjajan čovjek i visoki funkcioner evropske zajednice u Briselu, Nataša maminim stopama u Evropskom parlamentu, a Nidžo sjajan sportista i glumac…
Moj komšo, vagabundo, gospodin, suprug, otac, sportista, basista, profesor, galerista…
I najvažnije humčanin iz našeg Nikšića…
Radoje Rašo Đurović.
Radojica Bogi Stanković
