Nepal

Nada Kažanegra, moja sestra od tetke, poginula je u zemljotresu 1979. godine, u Kotoru.

Imala je 17 godina.

Među braćom bila je sestra jedinica.

Jedna od stojedne žrtve.

Preko 450 sela sravnjeno je sa zemljom. Oštećeno 1487 objekata i preko 1000 spomenika kulture. Sto hiljada ljudi ostalo je bez krova nad glavom.

U deset sekundi razoreno je crnogorsko primorje. Uništen dio istorije, tradicije, kulturne baštine.

U Crnoj Gori svi su svojte. Po plemenu, po bratstvu, odivi, snahi, kumstvu…

Kad je stigao crni glas, a taj najbrže stiže, u Bijelom Polju, k’o i po cijeloj Crnoj Gori skupile se familije strepeći da čuju imena izginulih. Nema mobilnih telefona. Nema Telekoma. U ponekoj kući samo po onaj crni telefon sa brojčanikom, a džaba i to, sve su veze prekinute.

Okupljamo se oko televizora, lampaša, pa ni zakukati, a ni ćutati. Dok ne počeše da javljaju. Negdje se začu lelek i vriska, negdje mrtva, teška tišina.

A bivša Juga, vazda joj se ime pominjalo, dvadeset i nešto miliona ljudi, skočili k’o da su im familije postradale, k’o da su im kuće po Bledu i Ohridu porušene. Ne zna se odakle šta stiže – dobrovoljci da traže postradale, da se raščišćavaju ruševine, medicinske ekipe i lijekovi, hrana, ćebad, poljski kreveti… Davaoci krvi…

Sjećam se djevojčice iz Bara, bili smo istih godina, ona i gomila barske djece smješteni u Bijelom Polju, u privatnim kućama, među novom braćom i sestrama, među novim roditeljima, dok se njihovi nose sa mukom tamo. Da imaju doručak, ručak i večeru, krevet i – školu.

Na stranu Juga, krenu pomoć iz bijelog svijeta. Od nesvrstanih, preko svjetskih sila, do onih koje na karti ne možemo da nađemo. Samo stiže… i stiže… i stiže…

U Baru je i danas osnovna škola koja se zove „Meksiko“.

Daleko je od nas Meksiko.

Ali je meksička država odvojila kintu. Znaju, ne mogu da vrate živote i srušenu istoriju, ali mogu da pomognu i spasu što se spasiti može.

Ostale familije bez najbližih, kuće bez krova, primorje bez svog mora.

Toga se sjećamo.

I poštujemo.

Mi koji smo bili klinci sedamdeset i neke.

Prije nekoliko dana zemljotres se dogodio u Nepalu.

Do prije par godina malom kraljevstvu na Himalajima. Nepalci su šerpasi. Najviši vrh na našoj planeti, 8.850 metara , njihova je sudbina.

Imaju nešto više od dvadeset miliona stanovnika. K’o bivša Juga.

Poginulo je, do sada evidentiranih, preko 7.000 ljudi. Pretpostavka je da će mrtvih biti oko desetak hiljada.

Plus sva ostala muka.

Među prvima u Crnoj Gori pomoć je opredijelila kompanija Telekom.

Pomoć se sastoji u tome da do kraja maja neće tarifirati pozive od Crne Gore prema Nepalu.

Genijalno.

Tako se vraćaju dobročinstva nama upućena ’79.

Preplavili su me osjećaji mučnine, prezira i stida.

Stidio sam se pred žrtvama našeg zemljotresa, pred njihovim porodicama, pred svim građanima Crne Gore. I pred samim sobom.

Cijeli dan kroz glavu su mi prolazile slike koje kao klinac pamtim iz ’79.

Čitam izvještaje iz Nepala. Gledam strašne slike razrušenih domova, mrtvih koje izvlače ispod ruševina…

Naveče, pala mi glava sa ramena na jastuk. Nekako me prenese san.

Kad u neko doba neko me budi.

U spavaćoj sobi kolona ljudi.

Lica im nagrđena. Krv im prekrila obraze. Nekima na ramenima kameni blokovi, grede sa kućnih rogova…

Drže neke kartice u rukama. Mašu karticama. Prolaze u krugu oko mene i pognutih glava odlaze.

Ne znam je li san ili java.

Jedva sam dočekao zoru.

Bio je to san, sve vrijeme, ubjedjujem sebe. Zbunjeno se osvrćem.

Sa jedne strane jastuk je čudno uzdignut.

Pomjeram ga – gomila kartica ispod njega.

I brojim – stojedna pripejd kartica crnogorskog Telekoma.

Mirko Rakočević

Оставите одговор