Neobično krštenje na Cetinju (2): Ispunio zavjet Bogorodici

U štampariji Crnojevića je 1494, samo 38 godina pošto je Gutemberg pronašao ovo čudo civilizacije, štampan Oktoih, prva ćirilična knjiga na slovenskom jugu

08.Spomen plocca na Obodu gdje je otpoccela sa radom obodska [tamparija
Spomen ploča na Obodu
Istoričar Predrag Vukić smatra da je padom Skadra u ruke Turaka 1479. godine otpočela albanizacija ovog prostora i islamizacija pravoslavnog i rimokatoličkog stanovništva. Oni su, inače, do tada činili pretežan dio stanovništva Skadra i okoline.
– Ivan Crnojević je pred najezdom Turaka – kazuje dalje Vukić – izbjegao i sklonio se u Veneciju, ali su Mleci odbili da ga vojno pomognu kako bi nastavio otpor i rat sa Turcima. Onda se desila jedna neobična, čudesna stvar u istoriji, koju je Ivan Crnojević opširno opisao u uvodnom slovu osnivačke povelje Cetinjskog manastira, od 4. januara 1485. godine.

07.Mahmut Bussatlija (levo sa svechom ruci) prilikom krsstenja
Mahmut Bušatlija (lijevo) prilikom krštenja

Naime, kako pripovijeda Ivan Crnojević, on je tokom svog izgnanstva u Veneciji, jednog dana posjetio i katoličko sveto mjesto Loreto kod Ankone. U tamošnjoj katoličkoj katedrali Svete Bogorodice čuvao se i nerukotvoreni obraz Majke Božje, ubrus na kojem je bio lik Svete Bogorodice pred kojim su se dešavala čudesa isceljenja. Ovu relikviju su, inače, Mlečani opljačkali kada su 1204. godine zauzeli Carigrad. Padom Carigrada u ruke Krstaša u Četvrtom krstaškom ratu mnoge relikvije su, kao i ova, opljačkane i odnesene na Zapad. Primjera radi, u katoličkoj katedrali u Trijeru i danas se čuvaju mošti svetog apostola, jevanđeliste Mateja koje su do 1204. čuvane u Carigradu. Isto tako u katedrali u italijanskom primorskom gradu Amalfi čuvaju se mošti svetog Andrije prvozvanog, Hristovog apostola, koje su takođe do 1204. godine čuvane u Carigradu i tako dalje.

Crkva na Ćipuru u Cetinju

Kako pripovijeda Ivan Crnojević u svojoj povelji, on je u katedrali u Lorenu pao pred likom Majke Božje i zavjetovao joj se da će podići manastir posvećen njenom rođenju ako mu pomogne da se vrati u svoju zemlju i oslobodi je od zavojevača. Malo potom, Ivan Crnojević je uspio da se jednom dubrovačkom galijom, po svemu sudeći mimo znanja Mlečana, prebaci u Dubrovnik, a odatle je otišao na teren Gornje Zete, odnosno prostor sadašnje takozvane stare Crne Gore, gdje je uz pomoć naroda i lokalne vlastele organizovao ustanak protiv Turaka i uspio da istjera malobrojne turske trupe sa tog prostora.
Ivan Crnojević je 1482. godine došao na podlovćenski Dolac – tako se tada zvalo Cetinjsko polje, i tu podigao sebi dvor, po svemu sudeći na mjestu gdje se sada nalazi Cetinjski manastir. Dvije godine kasnije, 1484, on će na lokalitetu Ćipur, nedaleko od svog dvorca, podići manastir i posvetiti ga Rođenju Presvete Bogorodice. Tako je ispunio svoj zavjet…
Predrag Vukić kaže da nema dokumenata i da se ne zna tačno kako je tekla gradnja manastira, odnosno da se samo u dubrovačkom arhivu čuva jedan akt iz 1483. godine u kojem stoji da su Dubrovčani isporučili Ivanu Crnojeviću oko 2.000 tigala za gradnju manastira i manastirskih konaka. Uz to su, po svemu sudeći, i u samoj gradnji manastira učestvovali poznati, vješti dubrovački klesari:
– Godine 1485. sjedište Zetske mitropolije je izmješteno iz manastira Sveti Nikola sa Riječkog grada, odnosno sa Oboda iznad Rijeke Crnojevića, u novi Cetinjski manastir. Tako se, znači, od 1485. godine sjedište Zetske, a od 1500. Crnogorske mitropolije trajno i neprekidno nalazi u Cetinjskom manastiru. Zanimljivo je da je Ivan Crnojević osnivačkom poveljom Cetinjskom manastiru namijenio i određene posjede: oko dvije trećine Cetinjskog polja, solane u Grblju, mlinove na Rijeci Crnojevića, kao i neka imanja u Dobrskom Selu i Ceklinu. Uz to, Cetinjski manastir je dobio i Lovćen, odnosno katune i pašnjake na ovoj planini.

Rijeka Crnojevića

Ivan Crnojević je umro 3. jula 1490. godine i sahranjen je u prvobitnom Cetinjskom manastiru na Ćipuru ( naziv je grčkog porijekla, a ima značenje: vrt, bašta, pa se zato jedna jedna livada, nekadašnja njiva ispred Cetinjskog manasira i danas zove Vladičina bašta, prim. B.S). Po nekim podacima, i sam Ivan Crnojević se pred smrt zamonašio i upokojio se kao monah Jov, mada to nije sasvim sigurno i dokazano – kaže Vukić.
Ivana Crnojevića je na prestolu naslijedio najstariji sin Đurađ, koji je upravljao Gornjom Zetom šest godina, do 1496. Pročuo se i najzaslužniji je po tome što je 1493. godine iz Venecije dobavio štampariju, u kojoj će godinu dana kasnije, odnosno samo 38 godina pošto je Gutemberg pronašao ovo čudo civilizacije, biti štampan Oktoih, prva ćirilična knjiga na slovenskom jugu.

10. Oktoih prvoglasnik sstampan u Obodskoj sstampariji 4, januara 1494. godine
Oktoih prvoglasnik

Prvo je smjestio na Obod, odnosno na Riječki grad, a kasnije će je premjestiti na Cetinje Oko toga, inače, traju nedoumice: jedni smatraju da je štamparija premještena na Cetinje 1494, ali ima i onih koji dokazuju da je ona od prvog dana bila smještena i radila na Cetinju, uprkos činjenici da su se na Rijeci Crnojevića, u zidini na padini pored manastira Svetog Nikole na Obodu, sve do Drugog svjetskog rata mogla naći olovna slova ove štamparije, koja su pojedini mještani čuvali kao veliku relikviju. Bilo kako bilo, tek u toj štampariji kojom je rukovodio jeromonah Makarije – imao je i sedam pomoćnika – štampano je pet bogoslužbenih knjiga: Oktoih prvoglasnik, Oktoih petoglasnik, Molitvenik ili Trebnik, Psaltir i Četvorojevanđelje (samo je na Psaltiru naglašeno da je štampan na Cetinju 1495. godine, a na drugim knjigama nema tog podatka).
– Godine 1496. turski sultan je postavio ultimatum knezu Đurađu da mu se preda i pokori ili da u roku od tri dana napusti zemlju – veli dalje istoričar Vukić. – On je izabrao ovo drugo, izbjegao je i otišao u Veneciju. Pokušavao je tamo bezuspješno da nagovori Venecijance da povedu sveti rat protivu Turaka; u Milanu se, koliko se zna, sreo i sa tadašnjim francuskim kraljem Karlom Osmim, pokušao je i njega nagovoriti da zapadnoevropske sile povedu rat protivu turskih osvajača koji su zaposjeli Balkan, kontaktirao je i napuljskog kralja sa istim ciljem, ali je sve bilo uzaludno – zapadnim suverenima se nije ratovalo i išlo u potpuno neizvjesne sukobe sa moćnim Otomanskim carstvom.
Očigledno razočaran takvim odnosom zapadnoevropskih krunisanih glava, Đurađ se spakovao i otišao pravo na noge turskom sultanu. On ga je lijepo dočekao, dao mu i jedan posjed, timar, negdje u Anadoliji, odnosno u azijskom dijelu Turske, gdje se on posljednji put spominje 1503. godine – ne zna se ni kad je umro ni gdje je sahranjen…

Potomci Crnojevića u Italiji

Potomci Đurađa Crnojevića koji su ostali da žive u Veneciji spominju se – kaže Predrag Vukić – sve negdje do polovine 17. vijeka, kada im se gubi svaki pomen, tako da se ne zna da li su oni promenili prezime ili se taj ogranak ove dinastičke loze jednostavno biološki ugasio.

Makarije

Što se tiče štampara, jeromonaha Makarija, on je, kako kaže Predrag Vukić, pouzdano se zna, napustio Cetinje 1496. godine i stanio se u kneževini Vlaškoj u zapadnom dijelu današnje Rumunije. Tu je u manastiru Dealo blizu Trgovišta, tadašnje vlaške prestonice, formirao novu štampariju. Bila je to prva rumunska štamparija koja je na ćiriličnom pismu štampala prve bogoslužbene knjige, opet Oktoih i još neke. Radila je pet godina, od 1507 – 1512. Makarije odatle odlazi na Svetu Goru, u manastir Hilandar, i on će vremenom postati i iguman tog manastira. Poslednji put on se, kao iguman Hilandara, spominje 1526. godine.

Budo Simonović

Sjutra: POVEO VOJSKU NA BRATA

Оставите одговор