Iso Mahmutović iz vremena kad je radio na Lovćenu
Kad su krajem juna 1972. godine umuknule mine na Lovćenu i prestalo „nadvikivanje“ dinamita i gromova, kad su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja – proboj 125 metara dugog izlaznog tunela do Jezerskog vrha i platforma za budući spomenik genijalnom pjesniku, misliocu i vladici – upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća „Titograd“, jednog od izvođača radova, i predočio im kakav ih sada delikatan posao čeka.
Po sjećanju Vasa Čavora sa podlovćenskih Njeguša, tadašnjeg radnika obezbjeđenja na gradilištu, koje je svojevremeno zapisao poznati novinar i pisac Momčilo Popović, Živković je radnicima, okupljenim ispred planinarskog doma na Ivanovim koritima, objasnio da više nema miniranja, da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i sa lovćenske kape ukloni stara kapela, Njegoševo vječno počivalo. Dok je objašnjavao kako se to mora izvesti pažljivo, kamen po kamen, da se svaki kamen mora numerisati kako bi kapela kasnije u istom obliku mogla da se sazida na drugom mjestu, iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, oglasio se stasiti momak tridesetih godina, planinskim suncem i vjetrovima opaljenog lica, sa karakterističnim meksikanskim brkovima, i mirno, ali odlučno rekao:
„Ja to neću da radim!“
Na pitanje iznenađenog i preneraženog Živkovića zašto neće da radi, još mirnije i odlučnije je objasnio da je to svetinja i da on neće da ruši svetinju.
Kapela na Lovćenu malo prije rušenja – snimio Milan Pešić
Živković nije odustajao već je pokušavao da mu objasni da to nije nikakva svetinja nego spomenik koji treba ukloniti da bi na njegovom mjestu bio podignut mnogo veći i ljepši – da to, uostalom, nije njegova svetinja:
„Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog!“
„A ako je to naređenje i ako zbog toga možeš dobiti otkaz s posla“, pokušao je Živković i da priprijeti i tako urazumi odlučnog brkajliju.
„Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam“, rekao on a sa njim se solidarisali i gotovo svi ostali radnici.
Čovjek sve to, još odlučnije i ubjedljivije, ponovio i sjutradan kad je na Ivanova korita banula ekipa inspektora Službe državne bezbjednosti da ispita da to nije kakva zavjera i organizacija onih koji su godinama na sve načine pokušavali da spriječe rušenje kapele i kršenje predsmrtnog amaneta slavnog, prerano preminulog crnogorskog vladara.
Ponovio i otišao, bez traga i glasa.
Od kapele do mauzoleja
Njegoš je sagradio crkvicu na Lovćenu 1846. godine i posvetio je svom slavnom stricu Svetom Petru Cetinjskom. Pet godina kasnije, 5. oktobra 1851. predosjećajući skori kraj, ostavio je u testamentu amanet i „potonju želju“ da bude sahranjen u toj crkvici, ali i prokletstvo ako mu želja ne bude ispunjena. Ponovio je to, kažu, i četrnaest dana kasnije, tren prije nego što je zanavijek sklopio oči. Zbog stravičnog nevremena koje je tih oktobarskih dana 1851. godine vladalo na Cetinju i Lovćenu, želja mu je ispunjena tek četiri godine kasnije. U noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine, Njegoševi posmrtni ostaci su kradom vraćeni u Cetinjski manastir, a austrougarska dalekometna artiljerija sa brodova iz Boke Kotorske je sjutradan razorila kapelu. Obnovio je i 21. septembra 1925. godine svečano otvorio kralj Aleksandar Karađorđević i Njegoš je po drugi put počinuo na Lovćenu. Četrdeset i sedam godina kasnije, u ljeto 1972., crnogorska vlast na čelu sa Veljkom Milatovićem, uz podršku jugoslovenske vlasti, izgleda čak i Tita lično, srušila je i uklonila kapelu sa Lovćena, a umjesto nje podigla i dvije godine kasnije uz veliku pompu otvorila mauzolej, djelo Ivana Meštrovića, u koji je Njegoš po šesti put sahranjen, ni kriv ni dužan što su mu potomci toliko puta potresali kosti i kršili njegov amanet.
I Krleža bio protiv
Među nebrojenim najpoznatijim jugoslovenskim piscima, umjetnicima, ljudima od duha i nauke, koji su digli glas protiv izgradnje mauzoleja na Lovćenu i rušenja kapele, našao se i Miroslav Krleža. Odgovarajući na upit uprave Muzeja Cetinje šta, na osnovu priloženih fotografija, misli o projektu Meštrovićevog mauzoleja, veliki pisac je odgovorio da je o Meštroviću kao kiparu „oduvijek imao superlativno mišljenje“, ali da je u ovom slučaju njegov Njegoš „karikatura i kao spomenik i kao statua…“
Budo Simonović
(Sjutra: ZABORAV MU IME ZAPRETAO)
