Miodrag Bulatović: (ne)podoban pisac

Kritičari nerijetko ističu da je dobar književni tekst nadnacionalna kategorija. Međutim, svjedoci smo da crnogorska, odnosno južnoslovenska književnost i te kako zna da se obračunava sa nepodobnim, odnosno manje pogodnim piscima

Miodrag_bulatovic
Foto: wikipedia.org

Kao jedan od onih koji su na našem govornom području kao lajtmotiv svoga bitisanja vezali nepodobnost ističe se Miodrag Bulatović. Naime, Bulatović je i za života (nažalost i danas) cjenjeniji van granica domovine, pa se pomalo i bulatovićevski apsurdnom doima činjenica da je u Crnoj Gori u knjižarama nemoguće kupiti Bulatovićeva izdanja, liše Heroja na magarcu, štampanog u izdanju Vijesti.

Crnogorski posleratni modernisti svoje poetike tematski uglavnom vezuju za crnogorsku, odnosno jugoslovensku semiosferu. Razgrađivački odnos prema uspostavljenom sistemu i kulturi uopšte (koja se pri tom tumači kao gusta mreža zabrana i ograničenja kojima se reguliše ponašanje pojedinca u određenoj socijalnoj zajednici), kao jedno od obilježja poetika ovih stvaralaca vrhunac će dostići u Bulatovićevim tekstovima.

Međutim Miodrag Bulatović u svojim romanima Ljudi sa četiri prsta i Gulo gulo u narativnoj zbilji izlazi iz okvira crnogorske kulture, a polje razgrađivanja pretače na evropsko kulturno nasljeđe.

Kao jedno od centralnih obiljžja romana romanu Ljudi sa četiri prsta ističe se postupak karnevalizacije. Pomenuti roman se izgrađuje na principu simbola, kao najkompleksnijeg znaka, te se pri tom u narativnu zbilju kao lajtmotivski simboli uvode svinja, broj 11 i crna boja. Simboli funkcionišu kao najsloženiji znakovi, odnosno kao mnemonički mehanizmi uz pomoć kojih se sažima kolektivno pamćenje i ključni su za razumijevanje određene kulture. Svijet koji je izgrađen na principu pomenuta tri simbola, neminovno je haotičan, grešan i izopačen. Kroz njih Bulatović u ovom tekstu uspješno razgrađuje i desakralizuje sakralno,  osobito kroz svinju koja asocira proždrljivosti, nezasitosti, pohotnih želja i gluposti što je u suportnosti sa hrišćanskim vrijednostima, a u skladu sa smrtnim grjehovima koje ističe hrišćanstvo. Svinja osim toga simboliše i senzualnost koja se u pomenutom tekstu dovodi do granica skaradnosti, pa se ponašanje likova modeluje u skladu sa ,,svinjskim“ kodom, odnosno kao razvratno, pohotljivo i izobličeno. Sa ovim simbolom usklađena je i simbolika broja 11 i crne boje.

Naime, broj 11 simbolizuje nesavršenstvo (jer pokušava narušiti sklad broja 10 koji jeste simbol savršenstva), pretjeranost, nerazumsnot. Prostor zla dodatno se usložnjava uvođenjem crne boje kao boje tame i smrti; te stoga uočavamo da se cjelokupna narativna zbilja modeluje na principu zla, te biva konstituisana u svojoj izobličenosti, u skaldu sa postupkom karnevalizacije kralja, koji se kruniše na smetlištu Gros Lapenu.

Modelovanje prostornih kodova utiče i na modelovanje likova emigranta, kojima će kroz postupak otkidanja palca kao simbola ljudskosti, muškosti i seksualnosti simbolično biti oduzeta ljudska sudbina, a nametnuta svinjska. Kroz momenat otkidanja palca doprinosi se i desakralizaciji hrišćanstva, jer se otkidanjem palca ukida mogućnost obavljanja najvažnijeg rituala u pravoslavlju – krštenja. Stoga se dodatno unižava položaj pojedinca i razgrađuje njegova ljudskost, a antropomorfna svojstva zamjenjuju se animalnim.

Prostor zla, ipak djelimično se ukida u poslednjem poglavlju, te se u epilogu nagovještava spasenje Miloša Markovića i izlazak iz prostora tame. Naime, uvodeći hronotop putovanja u kojem se Miloš Marković vraća domovini simbolično biva nagoviješten povratak na pravi put. Suproststavljanjem opoiniranih arhetipskih motiva života i smrti u zatvorenoj, izuzetno suženoj prostornoj sturkturi voza, iskazuje se izuzezno snažna simolika rađanja i života, u kojoj život ipak pobjeđuje, te u vagonu koji prevozi mrtvake biva rođeno ,,dete bez svinjskog repa” čime se najavljuje izlazak iz struktura iščašenog svijeta.

Prećutkivanje Bulatovića u Crnoj Gori uglavnom se nastavlja, što nesumnjivo ide u prilog onima koji mu nijesu dorasli, jer čitati Bulatovića i prihvatiti njegove đavole znači sagledavati crnogorsku zbilju u svoj svojoj iščašenosti.

 

Ksenija Rakočević, profesor jezika i književnosti

Оставите одговор