Imena joj se više niko i ne sjeća. Ostala je za sve koji je pamte – Mama. Ne kratko ko što dijete zove majku, nego ko kad Nikšićani otegnu kad krenu sa pričom – Maamaa.
Maamaa Bulatović.
Živjela je pored same bjelopoljske Gimnazije. Kuća na dva boja blizu glavne kapije.
Nosila je šlafrok, do peta, od onoga teškoga materijala što se prave pozorišne draperije. A imalo u nju preko metar i devedeset. Pa još kad se šlafrok zategne, pro ramena, ista ko Staljinovi general-lajtanti iz Drugoga rata.
Mama je došla iz epske poezije, iz narodnih priča. Iz “Primjera čojstva i junaštva” Marka Miljanova. I direkt u naše vrijeme.
Živjela je u velikoj kući i „držala“ đake.
Iz okolnih sela se nije moglo pješke udarati do gimnazije nego su se najmile sobice ili kreveti po gradskim kućama. A za Mamu su, ko i za sve ostale, oni bila njena đeca. Pazila ih bolje no njine majke, odbolovala s njima svaku temperaturu.
Mamina đeca, a sva iz dobrih partizanskih i komunističkih kuća, morala su da budu primjer za državu. Tako je ona rezonovala. Ispod petice se nije smjela ocjena kući donijeti.
Spram Mame je mor’o biti i direktor Gimnazije. A i bio je.
Miloje Dobrašinović. Komunista. Revolucionar. Prvoborac. Vijećnik AVNOJ-a.
Kad je otišao među nebeske petokrake građani su bili jednoglasni. Da ovu našu školu nazovemo njegovijem imenom i da u dvorište izlijemo Miloja. Bar glavu i poprsje. Tako je i danas.
I sve je bilo kako je naredno. Mamina đeca petica do petice. Miloje vodi Gimnaziju ko da je Sorbona. Ništa tu nije remetilo.
Koju godinu kasnije stiže u Gimnaziju i Coka. Za razliku od Mame, Coka se izgovara kratko. Udari se kratko na oba sloga. Da je živa Slavka Mešter ona bi nam to objasnila – đe je kratko uzlazni, a đe kratko silazni akcenat. Ne bi se danas ovako mučili. Nego samo zavarimo znak više slova.
Coka je Milojev sin i bio na škole u Beograd. Vele završio nekakvu atomsku fiziku, il’ neku sličnu nebesku priču.
I, ko što je i red, Coka poče da radi u Gimnaziji ko profesor fizike.
A Coka, kako je znao i razumijevao te atomske stvari, mislio da tako treba i ostali da znaju. Te malo ispredava, izobjašnjava, pa poče da propituje. Da su tekovine revolucije đaci bi se nekako i spasavali, ali ođe ne pomože ništa, te Coka podijeli gomilu nekakih jedinica.
Poslije časova Mamina đeca pravo kući, a ona odma vidi da nešto nije kako valja. Te kad rekoše za jedinice zateže šlafrok pa pravo ka Gimnaziji. Dopade do Milojevog prozora, stade taman ispod njega pa viknu iz grla bijela:
“Miloje, majku ti četničku jebem! Ko ti je ovaj što mojoj đeci dade jedinice? Iz čega li matematike, hemije… Iz nekakve matračne fizike!“
Nabraja Mama sve do devet đedova. Odliježe ispred škole.
Miloje i ne sačeka da Mama dovrši, naviri u raspored đe je fizika, pa pravo u odjeljenje. Ne zna on ni ko predaje, niti ga interesuje.
Kako otvori vrata, izbeči, pa iz glasa:
„Majku ti četničku jebem, koji si ti da našoj đeci daješ jedinice!“
Pa nastavi da nabraja. Zvek!
Coka pored table. Šta će. Ćuti i gleda u Miloja. Dok on ne oduši i sunu natrag.
Coka odatle lijepo u zbornicu, pa u onu šupljinu za dnevnike ostavi dnevnik. Pravo kući za torbu i pravac autobuska stanica.
Te prvijem za Beograd.
Mamina đeca završiše sve sa peticama.
O Coki poslije doprije glas da je posto jedan od direktora u Vinči ili nešto slično u tom atomskom svijetu.
Da ne bi Mame ostade on da profesoriše za života po bjelopoljskoj čaršiji.
A i Mamina đeca poslije gimnazije oporaviše na škole u bijeli svijet.
Postaše stručnjaci, književnici, rukovodioci…
Al džaba.
E = mc2.
Nijesu oni za današnje prilike.
A ni Coka zajedno sa njima.
Ne uklapaju se u današnji vakat.
Kad ono, jesenas, bi buna kod Skupštine dođe vlas sa pancirima. Sa njima se direkt tuči i Jelisava Kalezić.
Jelisava je profesor na fakultetu i narodni poslanik.
Nema u nju trides oka.
Onaj s pancirom ispred nje mogo bi u zube da je nosi, ali džaba. Ne odstupa Jelisava.
Pa taman pukla pogibija.
Očeva joj je bista ispred bjelopoljske Gimnazije.
Gura se Jelisava sa pancirima, a negdje iza nje Miloje i Mama, sa sve šlafrokom. Gledaju, a ne vjeruju očima.
“E majku im četničku jebem”, veli Mama Miloju, nekako oporo i tužno.
I uzdahnu.
“Ajmo Miloje”, jedva izgovori.
I krenuše.
Ka nebeskim petokrakama.
Mirko Rakočević
Bravo Mirko za ovaj tekst. Sve ti je istina. Sve ove likove sam poznavao. I Mamu i sestru joj, trenutno se ne mogu sjetiti imena. I Miloja koji mi je bio direktor. Umro je kad sam bio maturant. Želja mu je bila da ga maturanti nose do groba. I Coka, kojemu sam ja bio prva generacija, na maturi mi je predavao matematiku, ne sjećam se da li je imao časova fizike. Želim Ti i dalje da nastaviš sa ovakvim lijepim pričama i svako dobro tebi i porodici želi Beli Rakonjac.