Lisac je oduvijek bio lovac

Foto: bonnier.com

Život u represivnom društvu Rumunije iz doba Čaušeskua imao je presudni uticaj na stvaralaštvo nobelovke Herte Miler, a opisan je i u njenom ranom romanu „Lisac je oduvijek bio lovac”, iz 1992. godine, koji sada prvi put na srpskom jeziku objavljuju „Laguna” i „Zlatni zmaj”, u prevodu s njemačkog Nebojše Baraća. U ovoj knjizi poetskim simboličnim slikama dočaran je pakao života pod stalnim nadzorom i potkazivanjem. Nastavnica Adina preko lisičijeg krzna, koje drži u stanu, i kome iz dana u dan bivaju odsječeni ekstremiteti, otkriva da je nadzire tajna policija. Međutim, atmosfera ovog pripovednog svijeta smještenog u posljednje dane Čaušeskuovog režima, svijeta koji pored Adine čine još i fabrička radnica Klara i muzičar Paul, ne mijenja se mnogo ni posle svrgavanja diktatora.

Simbolika naslova, koja kao da govori da vuk dlaku mijenja, ali da njegova ćud ostaje ista, pokazuje da sistem straha i obespravljenosti i dalje opstaje. „Neki ljudi su i dalje gladni, siromašni i podozrivi. Neki prijatelji postali su izdajice, drugi su nestali, vjerovatno su ubijeni; bivši direktori najednom su nastavnici, upravnici su se preko noći premetnuli u direktore… Jer koliko god diktatori strašni bili u jeku svoje vladavine, oni su to što jesu samo zato što iza njih stoji moćna mašinerija od čije volje, to jest interesa zavise svi i sve. I sami diktatori. Samo `jedan kaput zamjenjuje drugi`. Jer lisac je oduvijek bio lovac”, napisao je Nebojša Barać.

Herta Miler (1953), rođena u okrugu Timiš u Rumuniji, Njemica i kćerka bivšeg člana organizacije Vafen-SS, sedamdesetih godina 20. vijeka izgubila je posao prevodioca u jednoj fabrici zbog toga što je odbila da postane špijun rumunske tajne službe Sekuritatee. Umjesto toga, počela je da piše i priključila se opozicionom pokretu. Kako je kasnije rekla, pisanje je tada bio način da pomogne sebi, u trenucima kada je pritisak postajao neizdrživ. Od 1985. godine tražila je dozvolu za iseljenje, i dvije godine kasnije bilo joj je dozvoljeno da napusti Rumuniju. Od tada živi u Berlinu. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2009. godine.

Slikom jednog pariskog kvarta kao makete, preko čijih malih ulica i zgrada rukom prelazi slijepa djevojka, kako bi u svijesti sačuvala put do Nacionalnog prirodnjačkog muzeja, u kojem je zaposlen njen otac, započinje roman „Sva svjetlost koju ne vidimo” („Laguna”) američkog pisca Entonija Dora, koji je ove godine dobio Pulicerovu nagradu za prozu. Dor je sa ovom knjigom prošle godine bio i u najužem izboru za nacionalnu književnu nagradu. Ovo djelo epskim zamahom ukršta dva života u Drugom svjetskom ratu: slijepu devojku Mari Loru i njemačkog vojnika Vernera. Bilo je potrebno vrijeme i da se mnogo toga dogodi kako bi se ove dve paralelne životne putanje ukrstile, život djevojke u izbjeglištvu iz Pariza i njemačkog vojnika na evropskim ratištima. A ukrstile su se s tom svrhom da Verner, osjetljivi mladić koji nikada nije bio rođen za ratnika, Mari Lori tri puta spase život, kako bi ona doživjela novi vijek i nastavila da ga se sjeća. Roman je s engleskog prevela Dubravka Srećković Divković.

Stiven King se pored osvedočenog kultnog pisca horor žanra pokazao i vrsnim ne-horor pripovedačem u knjizi „Godišnja doba”, koju je za izdavačku kuću „Buka” preveo Goran Skrobonja. Ovo izdanje čine novele: „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku”, „Nadaren učenik”, „Leš” i „Metod disanja”. Na osnovu prve tri novele snimljeni su filmovi „Bekstvo iz Šošenka”, u režiji Frenka Darabonta, „Nadaren učenik” Brajana Singera i „Ostani uz mene” Roba Rajnera.

Kako je u pogovoru objasnio Stiven King „svaka od ovih podužih priča napisana je neposredno po završetku romana”.

– Kao da sam uvijek završavao veliki posao s taman dovoljno benzina u rezervoaru da izbacim još jednu pozamašnu novelu. „Leš”, najstarija priča od ovih, napisana odmah poslije romana „Salemovo”; „Nadareni učenik” je uobličen u dvonedeljnom periodu poslije završetka „Isijavanja” (a poslije „Nadarenog učenika” nisam ništa pisao tri mjeseca, bio sam izmožden). Novela „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku” pojavila se po završetku „Mrtve zone”; a „Metod disanja”, najskorija je od ovih priča, svjetlost dana ugledavši odmah poslije „Potpaljivačice”, napisao je Stiven King 4. januara 1982. godine, otkrivajući ujedno da za njega nije bio problem što je poslije knjiga o djevojci sa sposobnošću telekineze („Keri”), dela o vampirima („Salemovo”) kao i fabule o ukletom hotelu („Isijavanje”) etiketiran kao pisac horor žanra. Novele iz knjige „Godišnja doba” govore o velikom bjekstvu Endija Dufrejna, koga posle zatvorskog pakla zamišljamo u raju na zemlji zvanom Zihuataneho; o jezivom paktu serijskih ubica beskućnika; o tinejdžerima koji kreću u potragu za drugom, za koga se sumnja da je mrtav, kao i o atmosferi rađanja novog života.

Izvor: M. Vulićević politika.rs

Оставите одговор