Kako su se, sto godina nakon atentata, izmirile porodice Princip i Habzburg

Foto: vecernji.ba

Telefon zvoni…

Ne prestaje, kao jug kad upre u planinu. Nestaje čarolija pored kamina, dok sjedim i pijem kavu, prvu jutarnju.

Htio sam biti sam sa sobom. Ne ustajem sa klupe, ne da se. Uživam uz kavu i mir u sred šume i ljepote zvane Zelenkovac. Jedne od oaza u koju se uvijek vraćam da napunim baterije za nove izazove.

Zvono ne prekida. Kao voz kad koči u stanici. Para uši zvono telefona. Već mi bruji u glavi.
Da li da gađam aparat na simsu prozora, mašom kojom crtam linije u pepelu u kaminu.

Žao mi telefona. Ima istorijski značaj za ovo mjesto,a izgleda kao da ga je lično Aleksandar Bel napravio.

„Molim“, prevalih preko usana.
„Mogu li dobiti Gavrila Milu Principa?“
„Ne možete, to niko ne može“, odgovorih. „Možete samo da ga čujete.“
Čuh kako se nasmija.
„Izvinjavam se ako smetam, htio bih da vas nešto upitam ili zamolim?“
„Kažite.“

„Ja sam glavni urednik „Večernjeg Lista“ za BiH. U Mostaru imamo manifestaciju pod nazivom `Večernjakov pečat` i željeli bi, ako vam ne predstavlja problem, da dođete u Mostar i budete naš gost kao pjesnik.“
Ostadoh, na trenutak samo, bez teksta.
„Gospodine uredniče, znate li vi sa kim pričate?“
„Znam“, odgovori.

„Ja sam objavio četiri knjige poezije koje govore o ratnom stradanju mog naroda, a pogotovo u ovom zadnjem užasnom ratu, koji nikom nije dobra donio. Bojite li se za sigurnost, ne moju nego svoju?“
On se nasmija.

„Ne brinite za moju, a ni svoju sigurnost, samo vi dođite.“
„Gospodine uredniče, moj dolazak košta toliko i toliko“, lupih cifru od koje i meni zazuja u glavi, želeći da ga se riješim.
„Pristajem“, kratko odgovori.
Ovaj mora da je lud, prolazi mi kroz glavu.
„U redu“, rekoh. „Kad treba da dođem?“
„Večeras.“
„Znate li vi gdje sam ja?“
„Ne“, odgovori, „ali nema veze, samo recite.“

„Ja sam na Zelenkovcu, u jednoj brvnari na početku šume, na kraju svijeta. Odavde ima samo jedan mali kolovoz dalje u planinu, do mjesnog groblja, a dalje – po izboru. Imaju dva puta pa kako odredi Svemogući.“

Nasmija se misleći da se šalim.

„Šaljem auto. Daću vozaču vaš broj, a vi ga navodite da ne zaluta. Večeras u 20 časova morate biti u hali „Doma Stjepana Kosače“.
Šta ću, pristadoh,znao sam da prije puta moram otići u Grahovo, po knjige, jer kud bez poezije u goste.
Dva puta me vozač kontaktirao dok u neko doba banu na Zelenkovac crni Audi A8. Zastade mi dah, važnost mog odlaska u Mostar izgleda nema alternativu.

Upoznah krupnog prijatnog momka, upola mlađeg od mene. Pozvah ga na kavu,on ljubazno odbi i reče:

„Moramo ići što prije, tamo pada snijeg, a u mene su loše gume.“
Prekrstih se i sjedoh u auto, a pade mi na pamet Bora Čorba i pjesma „Crni mercedes“.
On ne vozi, on leti, znojim se iako sam davno prevazišao sve strahove.
Stižemo u Grahovo, presvlačim garderobu, uzimam knjige i nastavljamo.
Usput mi je vozač ispričao kako je čuo da me je za ovo gostovanje predložila predsjednica Vlade Republike Srpske.
To me je, iskreno, začudilo jer nismo se lično poznavali.

Stižemo samo deset minuta prije osam pred hotel „Ero“ i samo toliko imam vremena da se spremim za „poeziju“
Izlazim iz hotelske sobe. Ispred vrata stoji telohranitelj.

Pretrnuh, jel` moguće da je ovo toliko opasno kad me čuvaju. U tom trenu otvaraju se vrata od susjedne sobe i izlazi gospođa predsjednica.

Pitam je zašto je baš mene predložila.
„Poslije ćemo o tom sad žurimo“, kratko odgovara.
Ispred Doma zatičem začuđujuće mnogo ljudi.
Ulazim u salu gdje mi pokazuju stolicu na kojoj piše moje ime.

Pored sjede Jure Bevanda, Željka Cvijanović, Dragan Čović, Ivan Dodig, Goran Karan, Halid Bešlić, Vladimir Božović… Sala je puna, prepuna.

Trenutak kasnije prilazi neka djevojka.

„Gospodine Princip idite do stepenica za binu, jer ste vi prvi, evo program već počinje.“
Prolazim kroz špalir likova i prilazim stolu na kom ljudi raspoređuju povelje i minijaturne skulpture.

Daju mi skulpturu i povelju.
„Idite na binu najavljuju vas da predate nagradu.“
„Kome, kakvu nagradu?“
„Vidjećete gore. Ostavite vaše knjige ovdje.“
„Pa treba da čitam poeziju“, iznenađeno kažem.
„Po programu samo dodjeljujete nagradu“, pokazuje rukom prema bini.
„Za nagradu za humanitarni rad za ovu godinu nominirane su tri osobe“, čuje se glas voditelja. „A nagradu dobitniku će dodijeliti pjesnik Gavrilo Princip.“
Već sam na bini,po malo zbunjen, desetine kamera upereno u mene.

Prilazim govornici.

„Jedna mala digresija. Nisam ja Gavrilo Princip, moje ime je Gavrilo Mile Princip. Ovo govorim iz razloga što ima još Gavrila Principa, pa da ne bude kako su oni bili tu gdje sam ja sada. Iznenađen sam i zbunjen jer sam pozvan da govorim poeziju, a ne da dodjeljujem nagradu.

No, kad je već tako zacrtano da dodijelim onda nagradu tome ko je zaslužio.“
Otvaram povelju, čitam ime i kažem:
„Izvinjavam se, ne njemu, nego njoj. Milona Von Habzburg“, glasno izgovaram.
Iz trećeg reda ustaje krupnija gospođa i kreće ka bini. Prostruji mi tad kroz glavu – pa ona je od Ferdinandovih.
Neformalno obučena, sa ogromnim šalom oko vrata, prilazi i ja joj najprije pružam statuu, a zatim povelju.

Stali smo jedno pored drugog. Blicevi su sijevali sa svih strana, a ona mi je, onako preko ramena rekla, na lošem srpskom jeziku:

„Izgleda da smo oboje izmanipulisani“.
Samo sam slegao ramenima.
Pošli smo sa bine. Džentlmenski sam joj pružio ruku da bezbjedno siđe niz stepenice.
Kasnije, na večeri, svi su bili oko mene i slikali se kao sa bijelim medvjedom.
Prilazi mi novinar.

„Gospodine Princip, evidentno je da ste vi bili zvijezda večeri pored svih renomiranih gostiju?“

„Nemojte me, molim vas, proglašavati zvijezdom večeri. Kako ja mogu biti kada je tu Halid Bešlić. Naljutiće se čovjek.“

Nasmijao i se reporter, kao i oni koji su stajali pored mene, u Mostaru gradu, datuma nekog koga se i ne sjećam.

Ja, pjesnik Gavrilo Mile Princip, potomak slavnog junaka Gavrila Principa, i gospođa Milona Von Habzburg, potomak prestolonasljednika austro-ugarske krune Franca Ferdinanda, stajali smo rame uz rame, sa osmijehom na licima i rukom u ruci.

Ujutro su sve novine Evrope i bivše nam države objavile o pomirenju naših porodica, nakon sto godina od istorijskog atentata u Sarajevu.

Sa Milonom sam i danas prijatelj.
Rekla je da će pomoći mom i Gavrilovom Grahovu.
Već uveliko radi na tome.

Gavrilo Mile Princip

Оставите одговор