Istina o smrti Stevana Markovića još je zabranjena u Parizu

Kultni francuski reditelj Iv Boase poslije pauze od gotovo tri decenije nedavno je opet bio gost Beograda – u Jugoslovenskoj kinoteci uručena mu je Nagrada „Zlatni pečat“ za doprinos filmskoj umjetnosti.

Pored ostvarenja koja su 70-ih i 80-ih godina obilježila francuski i evropski film, značajan dio njegove biografije pripada činjenici da je do danas ostao jedan od najprovokativnijih i najcenzurisanijih reditelja, autor koji personifikuje pobunu u kinematografiji – Boase je snimio više od 50 igranih i TV filmova, 37 imalo je problem sa cenzurom, a oko stotinu scenarija koje je napisao tokom višedecenijske karijere, nije uspio da snimi.

Među njima je i priča o jednoj od najvećih političkih afera u Francuskoj koje su se dogodile poslije Drugog svjetskog rata, a koja se i danas ubraja među skandale koji su najviše potresli Petu republiku – ubistvo Beograđanina Stevana Markovića u Parizu septembra 1968, telohranitelja, dublera i intimnog prijatelja glumačke legende Alena Delona.

– Istina o ovom događaju daleko je komplikovanija od svega što je ikada objavljivano u francuskoj, evropskoj i jugoslovenskoj štampi tih godina, pa i decenijama kasnije, zato je danas ostala zabranjena tema – izjavio je Boase u ekskluzivnom razgovoru za „Novosti“. – Nisam uspio da napravim film o „aferi Marković“, iako sam to silno želeo i godinama skupljao dokumentaciju. Pritisci su bili toliko jaki sa svih strana, da je to prosto bilo nemoguće. Svi dokazi bili su uklonjeni, ništa nije moglo zvanično da se potvrdi, a Alen Delon mi je jednom prilikom rekao: ti ćeš biti mrtav čovek ako napraviš taj film. To nije bila prijetnja, nego prosto konstatacija – znalo se kakav bi „zemljotres“ izazvalo rasvjetljavanje ubistva u koje je bio uključen čitav politički establišment Francuske, ali i tajne službe nekoliko zemalja, opasno.

I rijetki pokušaji nekih drugih reditelja, kako kaže Boase, koji su u svojim filmovima htjeli da prikažu samo „kroki“ ovog događaja, bili su zaustavljeni – nijedna francuska televizija nije bila spremna da prikaže bilo šta.

– Dobro sam poznavao Stevana Markovića, šarmantnog, ambicioznog plejboja željnog da očara Pariz, koji je bio odličan sportista, student arhitekture. Njegov „slučaj“ počeo je sasvim naivno, a do Alena Delona stigao je po preporuci – 1962. tokom snimanja filma „Marko Polo“ u studiju „Avala filma“, Delon se upoznao sa Milošem Miloševićem, kaskaderom i statistom koji je želio da pravi filmsku karijeru, i poveo ga je sa sobom u Veneciju, gdje je nastavljeno snimanje ovog filma. A kada je Milošević odlučio da ide u Holivud, Delonu je preporučio svog najboljeg prijatelja, Stevana Markovića. U jednom periodu obojica su imali sobe u Delonovoj kući, i igrali su ulogu njegovih telohranitelja. Zapravo, bili su prijatelji koji su ga pratili na prijeme, ali i zabave zatvorenog tipa koje su priređivane za ličnosti iz političkog, umjetničkog i javnog vrha Francuske. Sa Delonom sam radio nekoliko filmova, i dobro se sjećam mnogih događaja iz tog vremena.

Boase je, kako kaže, sretao Stevana Markovića u društvu sa takvim zvijezdama kao što je bila Brižit Bardo, postao je vrlo poželjan u visokom francuskom društvu.

– Marković je uz Delona stigao i do kuće Rotšildovih, gdje je upoznao Žorža Pompidua, tadašnjeg premijera u vladi predsjednika Šarla de Gola, i njegovu suprugu Klod. Ali, ono što je znao samo najuži krug njegovih prijatelja jeste da je Marković bio ljubavnik i Alena Delona, i njegove supruge Natali. Oni su bili „najljubavniji pariski trougao“ tog vremena. Ovo veliko „prijateljstvo“ ipak je narušeno kada su Marković i Natali Delon počeli da se zaljubljuju jedno u drugo. Pogotovu kada se u javnosti saznalo da ona ima veze i sa nekim drugim muškarcima, i kada je Marković pred Delonom išamarao njegovu ženu!

Trougao Stevan / Natali i Alen Delon / Marković i Natali Delon

Priča o Markovićevim seksualnim orgijama po luksuznim pariskim stanovima, u Delonovoj vili u Sen Tropeu, gde je „opsluživao“ starije bogatašice, gospođe i supruge francuskih državnih funkcionera, po Boaseovim saznanjima, ima političku pozadinu:

– Došao sam do dokaza, iako oni nikada javno nisu objavljeni, da su pornografske fotografije Klod Pompidu sa Stevanom Markovićem čista montaža. One nikada nisu bile snimljene, ali su mediji lansirali nameštenu aferu da je supruga francuskog premijera orgijala sa ljubavnikom u kući u Ulici Valerija. Ta kuća služila je i za neformalne sastanke njenog muža sa političkim predstavnicima nekih zemlja, koje je francuska vlada željela da drži van očiju javnosti. Priču da je Marković ucjenjivao Klod Pompidu tim fotografijama, i mnoge druge žene iz javnog života Francuske s kojima je imao kontakt, zbog čega je i ubijen, dale su tajne policijske službe. Činjenica je, svakako, da je on vodio dva života – jedan javni, i drugi potpuno tajni, i da je taj njegov drugi život bio vrlo komplikovan.

Marković nije bio „zanimljiv“ samo francuskim tajnim službama koje su ga pratile, naročito pristalicama bliskim generalu Šarlu de Golu, koji je želeo da kompromituje Pompidua i spriječi njegovu kandidaturu na predsjedničkim izborima 1969. Za Markovića je bio zainteresovan i Tito – tih godina stvorena je praznina u francusko-srpskim odnosima, Šarl de Gol bio je jedan od rijetkih predsjednika koji nije posjetio Jugoslaviju poslije Drugog svjetskog rata, jer se saznalo za brod „Srbija“ kojim je Tito poslao oružje alžirskim pobunjenicima. Jugoslavija je među prvima priznala i nezavisnost Alžira. Taj animozitet između Tita i De Gola dao je povod tajnim službama da povjeruju da važne informacije za svoju politiku Tito prikuplja i preko Stevana Markovića.

– Za koje je sve službe radio Stevan Marković, vjerovatno će ostati tajna, kao što se možda nikada neće saznati ni ko je dao naređenje za njegovo ubistvo. Njegovo raskomadano tijelo pronađeno je u plastičnoj kesi na đubrištu pored Pariza 1. oktobra 1968. Na osnovu njegovih pisama, policija je najpre smatrala da iza ubistva stoje Alen i Natali Delon, a da je ubica njihov prijatelj, korzikanski kriminalac Fransoa Markantoni. Delon je nekoliko puta privođen u policiju na saslušanje, a onda je „Figaro“ objavio montirano anonimno pismo o učešću visokih državnih funkcionera u orgijama koje je Markantoni organizovao u Delonovoj kući, priču o „zabranjenim fotografijama“ Klod Pompidu…

Afera koja je brižljivo pripremana i organizovana od tajnih službi, kako podsjeća Iv Boase, nije dobila željeni epilog – Pompidu je poslije propalog referenduma i De Golove ostavke ipak pobijedio na izborima, i juna 1969. postao novi predsjednik Francuske.

Cenzura „makazama“ i batinama

Zbog filma „Sudija zvani šerif“, u kojem rasvjetljava ubistvo državnog tužioca u Lionu, razotkrivajući mrežu paravojnih klanova u sprezi sa državom, Iv Boase je morao da pobegne u Irsku. Tu su i njegova angažovana djela „Dozvola za ubijanje“ (kritika policije), „Atentat“ (afera Ben Barka), „Događaj u autokampu“ (priča o rasizmu), „Stanje redovno“ (politička drama), „Ljubičasti taksi“ (politički triler). Boase je i prvi francuski reditelj koji je otvoreno prišao ratu u Alžiru, u filmu „“R.A.S.“.

– Cenzura se u to vreme ispoljavalo u različitim formama – od „skraćivanja“ filma „makazama“, pa do toga da su mi jednom zapalili kola i prebili me. Čak su prijetili i mojoj djeci, toliko je pritisaka bilo. Nekada sam imao ravan nos, a poslije tih batina je malo „otišao“ u stranu. Posljednjih desetak godina cenzura u Francuskoj je drugačija – više nema „anestezije makazama“, sada je na snazi ekonomska cenzura, jer ne možete da dobijete novac za snimanje filmova koji imaju teme koje „smetaju“.

Izvor: Radmila Radosavljević novosti.rs
Foto: novosti.rs

Leave a Reply