Ikono-pisac

Niđe ne treba ići dalje od familije ili komšiluka. Svako čudo što je moglo čeljade da snađe nekoga je od naših pogodilo.

U vr mozga.

Među bubrege.

U ožičicu.

Kad je pogibija u pitanju iziđe čoek ko Ljubo Čupić, vezan, i – nasmije se. Dželatima u lice. Koji tren kasnije njegov osmijeh obasjava nebo. Svi gledaju, zadivljeno i zavidljivo, kako odlazi Ljubo Čupić.

Sve su ga, za života, zemaljske nagrade zaobišle, ali ga je sledovala ona najvrednija – nebeska.

Tako su nam odlazili đedovi, prađedovi, čukunđedovi što od koca, konopca, jatagana, metka, bombe… A svima je, znam, trenutak prije lice obasjao osmijeh.

A poslije ratova vazda bi se iz budžaka pojavljivali neki… Zaslužni…

Vlas smislila rešenje – dva svjedoka.

Tek da se utvrdi da se ratovalo sve vrijeme. Potom sve ide ko po loju. Od nagrada se, zaslužni, nisu mogli odbranit.

Ovih dana aktuelna je Trinestojulka.

Najznačajnija nagrada napaćene nam i jedva spašene otadžbine.

Srećom, otišla je u ruke pravima, liše jednog Miladina Ljuba Čupića.

Da je bilo drugačije ne bi ni valjalo. Moraju se osobiti najbolji, obraz naš osvijetljeni. Značajni borci za očuvanje ugroženog nam identiteta. Za pisanje, konačno, prave istorije. I to na osnovu materijalnih dokaza.

Dvije značajne figure današnjice zdušno su se borile da spasu jednu starostavnu ikonu. Da ne ode u ruke tuđini, no našim ljudima. Našli kupca, brata Crnogorca u Zagrebu, i ispričali mu priču kako je ikonu dobio svijetli naš gospodar od patrijarha u Carigradu, kad je išo u posjetu sultanu Abdul Hamidu, a princeza Ksenija je u krajnjoj nemaštini morala da proda. E sad valja spašavati istoriju, od neprocjenjive vrijednosti, za tričavih 120.000,00 dolara.

Priča propade na sitnici – pravoslavni patrijarh pravoslavnome knjazu nikad nije poklanjao katoličku ikonu.

Da priča prođe – eto nama novi značajni dokaz da još bolje utvrdimo našu svijetlu istoriju.

A ekipi stodvadesiljada.

Đe su danas ta dvojica?

Oba dobitnici Trinestojulke, jedan ko i ikona, pisac od naprocjenjive vrijednosti, a drugi režiser.

Znaš, druže Ljubo, kad javiše za nagradu jedino što sam vidio na licima ljudi je, ispred puščanih cijevi onaj tvoj – osmijeh.

E, brate Ljubo Čupiću, lako je tebe bilo pred streljačkim strojem.

A kad gađa, ko danas, nas…

U vr mozga.

Među bubrege.

Pa zaboli u ožičicu…

Mirko Rakočević

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1 KOMENTAR

Оставите одговор