Filmovi koji su izbili na čelo trke za ovogodišnju „Zlatnu palmu”

Filmovi „Toni Erdman” i „Paterson” izbili na čelo trke za „Zlatnu palmu” pridruživši se filmovima Louča i Pujua

Pedro-Almodovar-(1)
Foto: www.novosti.rs

Danas će moj kolega Pera M. i njegovo društvo iz kladionice konačno moći da odahnu. Danas ću vam pričati o filmovima koji su posle prve polovine 69. Kana izbili na čelo trke za ovogodišnju „Zlatnu palmu”.

Kenu Louču i njegovom „Ja, Danijel Blejk” i Kristiju Puju i njegovoj „Sijeranevadi” priključili su se, čak ih na nekim kritičarskim listama i pretekli, filmovi Maren Ade „Toni Erdman” i Džima Džarmuša „Paterson”. Dodala bih ja tu i rano jutros viđenu „Hulijetu” jer sam bolećiva na Almodovara, ali polako, stići ću i do toga.

Dugo se u Kanu nije dogodilo da je jedan film dobio sve same pozitivne kritike, kao što je to upravo slučaj sa 162-minutnim filmom „Toni Erdman“ njemačke rediteljke Maren Ade („Šuma za drveće” i „Svi drugi” sa dva „Srebrna medveda” u Berlinu 2009), po kojem će se, ma kakav bio konačni takmičarski rasplet, trajnije pamtiti ovogodišnje festivalsko izdanje.

Zašto? Kao prvo – zbog kontinuiranog smijeha koji se prolamao na sve tri filmske projekcije. Konačno jedna komedija u Kanu! I kakvog li apsurda – baš njemačka komedija! Maren Ade je sa takvom lakoćom na ovogodišnjem Kanu srušila mit o tome da Njemci ne umiju da naprave filmsku komediju jer ih bog i nije baš obdario prevelikim smislom za humor. Kako bilo, tek Adeova je napisala i režirala dinamičnu, slojevitu, zapravo veoma inteligentnu komediju apsurda o odnosu ekscentričnog i životoljubivog oca Vinfrida alijas Tonija Erdmana (izvrstan Austrijanac Peter Simonišek) i njegove odrasle hladnokrvne, emotivno otuđene i u menadžerskom svijetu visokopozicionirane ćerke Ines (vanserijska Sandra Hiler, sa do sada najozbiljnijom šansom za osvajanje kanske nagrade za najbolju glumicu). Taj detaljno razrađen odnos između dva glavna lika dovodi gledaoce do ushićenja, terajući ih na smijeh i kada se niz lica junaka povremeno kotrljaju suze.

Osim simpatičnih, uvrnutih i smešnih pokušaja starog oca da povrati u svoj život uspješnu i prezaposlenu ćerku, Maren Ade snažni akcenat u priči stavlja i na totalno ogoljavanje krajnje neduhovitog menadžerskog sveta. Na demaskiranje gluposti i ispraznosti svijeta finansija i makroekonomije, u kojem kao hladnokrvna i nikad nasmijana „konsultantska kučka“ živi glavna junakinja sa sve svojim tamnosivim i preuskim poslovnim kostimima. Adeova u tom pohodu ide i korak dalje – tu i takvu Ines skinuće u jednom apsurdnom trenutku bukvalno do gole kože, jer i to možda može biti dobro za „tim bilding”. Ova scena u filmu „Toni Erdman” je antologijska! Maren Ade je juče dala intervju za „Politiku“, a film je otkupljen i za prikazivanje u Srbiji, pa vam za danas na ovu temu neću više reći ni riječ.

Na drugo mjesto po broju glasova kritičara izbio je Džarmušov „Paterson“. Prelijep film! Da, to je prava riječ za ovu filmsku haiku poemu. Za vizuelno i sadržajno toplo, a moćno malo filmsko djelo. Džarmušovski originalno i džarmušovski senzibilno. Poetska posveta pjesnicima, svim umjetnicima, zapravo svim kreativcima kojima je dan bez kulture i umjetnosti nezamisliv. Čak i u zaboravljenoj američkoj palanci kakav je radnički gradić Peterson u državi Nju Džerzi (ali i grad u kojem je stvarao slavni američki pjesnik Vilijam Karlos Vilijams). Mjesto u kojem sa svom svojom dnevnom rutinom sasvim srećno živi skromni vozač autobusa sa imenom Paterson (Adam Drajver), pišući pjesme u slobodno vrijeme i voleći svoju kreativnu ženicu Lauru (Golšifteh Farahani), što i od kolača i od zavesa umije da napravi umjetnost. I da. Tu je još na Patersona stalno ljubomorni buldog Marvin. I to je sve što u svom malom životu ima Džarmušov junak. Pjesme i ljubav. I šta ćete više. Izvrstan film! I nije jedini sa kojim se Džim Džarmuš ove godine predstavlja u Kanu. Van konkurencije biće uskoro prikazan i Džarmušov dugometražni dokumentarac „Gimme Danger”.

I sada, zaslužuje li Pedro Almodovar da se sa svojom „Hulijetom” priključi samom vrhu do sada najboljih kanskih filmova? Objektivno, možda i ne, ali njegovom filmu u svakom slučaju dajem prednost u odnosu, recimo, na „Američku devojku” – američki film britanske autorke Andree Arnold („Akvarijum”, „Ulica”). Film Arnoldove o američkoj izgubljenoj orgijaškoj mladeži je toliko preforsiran od strane anglosaksonskih kritičara da to stvarno može da ide na živce. Niti je originalno niti je maestralno, naprotiv, sve je već viđeno u daleko boljim filmovima Harmoni Korina ili filmskog gurua Larija Klarka.

Almodovaru sa lakoćom dajem prednost i u odnosu na tri francuska filma: „Tihi zaliv” Bruna Dumona (sa Žilijet Binoš), „Iz zemlje meseca” Nikol Garsije (sa odličnom Marion Kotijar) i čudnog i sinoć izviždanog filma Olivijea Asajasa „Lični kupac”. Ne samo zato što je Pedro Almodovar u odnosu na sve gore pomenute toliko superioran kao reditelj, već što mu je film jedna fina i koloritna, lična dramska priča. Sa refleksijama na neke od njegovih prethodnih djela koja smo voljeli, a u čijem su središtu žene koje Pedro tako dobro poznaje i iskreno voli.

U „Hulijeti” ta žena koju Almodovar voli i o kojoj brine je istoimena majka, udovica (odlična Ema Suarez), što joj je ćerka nestala iz života pre 12 godina bez ikakvog objašnjenja. Obrazovana žena koja se nekako nosi sa svojom tragedijom i osjećanjem krivice i živi u stalnom iščekivanju, kopajući (u retrospekciji) po uspomenama i danima sreće.

Ovo je vizuelno markantan film, fino tkane priče kojoj je polazište Almodovar pronašao u kratkim novelama kanadske nobelovke Alis Manro. Ali, ovo je i film kojem nedostaju snažniji dramski obrti. Almodovar je u ovom slučaju nekako previše miran. Pomalo umoran, no još uvek miljama daleko od toga da je beznačajan. „Hulijeta” je i te kako vrijedan film. A da li će doprijeti i do srca žirija na čelu sa Australijancem (doduše grčkog porijekla) Džordžom Milerom, to ćemo, Pero, još videti. Do kraja festivala još je devet (glavnih) takmičarskih filmova.

————–

U zvanični program uskočio i Bernar Anri Levi

Kan – Kanski festival je iznebuha otkrio postojanje novog dokumentarnog filma Bernara Anrija Levija, francuskog filozofa i sveprisutnog aktiviste u ključnim svjetskim žarištima.

Levijev „Pešmerga” u kojem se prema riječima Tjerija Fremoa nudi „bliski susret sa kurdskim pešmerga borcima, koje je Levi pratio duž hiljadu kilometara duge iračke granice, u ratnim situacijama i surovom svijetu”, iznenadno je uključen u glavni program van konkurencije. Film će biti prikazan 20. maja u samo jednom terminu. Prije četiri godine Bernar Levi je u Kanu boravio kao veliki pobornik, odnosno zastupnik sirijske opozicije tokom „arapskog proleća” i pokušaja svrgavanja Asada sa vlasti…

Izvor: Dubravka Lakić, politika.rs

Оставите одговор