Edo Maajka: Kuknjava i kritika su mentalitet Balkana

Foto: mukmag.com

Kao priprema za ovaj intervju stalno mi se u glavi vrti Vaša pjesma „Rado viđen“. Baš kao u pjesmi, kad repujete „zato me rado vide kad sam na bini, znaju da sam onaj rijetki iskreni i fini“ i publika će imati priliku rado Vas vidjeti uskoro u Sarajevu, pa u Banja Luci. Koliko Vas dugo nije bilo na sarajevskoj bini?
Mislim da sam skoro svake godine na nekoj bini u Sarajevu. Jedini materijal koji nisam u Sarajevu odsvirao je Spomen ploča, sa bendom i bras sekcijom. To mi je jako žao jer je taj bend i projekat bio vrlo kvalitetan. U Banja Luci nisam svirao dosta dugo, barem četiri godine i poželio sam neke prijatelje koje jedva čekam vidjeti.

Do sada ste objavili pet albuma. Kritičari znaju reći da je Slušaj mater, iako prvijenac, definitivno najbolji, a No sikiriki produkcijski najsavršeniji. Slažete li se s njima? Ili je to pitanje – koji Vam je od pet prstiju najdraži?
Meni su produkcijski najdraži Stig’o ćumur i Štrajk mozga. Prva tri albuma su izašla u zlatno vrijeme domaćeg hip-hopa i bez tih pjesama na nastupima ljudi su nezadovoljni, tako da se potrudim na zadnjem dijelu nastupa izvesti blok tih starijih pjesama koje ljudi i dalje vole. Na kraju je nastup mješavina novih i starih pjesama i tema koje se fino isprepliću i nadopunjuju. Ne mogu izabrati baš baš najdraži.

Iako je i prije Vas bilo dobrih izvođača, dugo ste godina bili (i ostali) lider jednog muzičkog pravca. Bili ste i kritičar društvenih anomalija, negativnih pojava, političara i estrade. Ima li i danas inspiracije u takvim pojavama i tim likovima?
Ima i nema. Postoje neke teme koje su naizgled drukčije, ali se opet svedu na poruku iz neke starije pjesme, tako da znam osjetiti teret ponavljanja i lako odustati, iako bi pjesma imala publiku jer je kuknjava i kritika jako dobro došla kod publike na Balkanu. Kuknjava, kritika i osuda su dio našeg regionalnog mentaliteta. S takvim temama nekako sâm sebi znam ići na živce, pa se trudim zagrebati na neka druga područja, ili ako već idem na neke teme koje sam obradio, onda to mora biti sa drukčijeg i zanimljivog aspekta.
Shvatio sam da i ljevica i desnica, i vjerske institucije, i porodica imaju potrebu kontrolisati, da i zlo i dobro dolazi sa svake od tih strana, tj. da ni jedna grupa ili pravac nije totalno pravedan niti bez mrlja niti fokusiran na pojedinca. Šup..a ima svugdje. U novim pjesmama se pokušavam fokusirati na tog pojedinca koji mijenja svijest i postaje dio promjene. Dosta mi je fokusa na šup…

Foto: fmjam.com

Kako ste se navikli na život u Izraelu? Kakav je život, opet da parafraziram jednu Vašu pjesmu, „bez ćevapa i sevdaha“?
Život u Tel Avivu je jako dobar. I skup. Na Bliskom istoku je roštilj takav da vrlo lako zaboraviš na ćevape. Imam puno prijatelja ovdje, dosta ljudi iz ex-YU, svakodnevno sam barem sa tri različite rase i barem tri različite religije. Ovdje je toplo mediteranski, ljudi su dosta otvoreni i vole raditi, cijeni se znanje. U Izraelu živi oko 20 posto muslimana Arapa, a u Tel Avivu je taj postotak i veći, tako da bi se mnogi iznenadili nekim stvarima koje bi tu primijetili. Imam dosta prijatelja iz ex-YU, kao i svaki dijasporaš, tako da taj sevdah dio odradim svako malo s tim ljudima. Zaj… je samo kad je rat, a rat je svako malo. Zasad je tempo svake dvije godine, tako da iskreno jedva čekam otići prije nego zasviraju neke nove sirene.

No, Izrael ima puno sredina u kojima baš i nije mirna situacija. Zar ne?
Postoje setlerska naselja u kojima se dopušta Jevrejima i naseljenicima nošenje oružja – zamisli ti to! U parlamentu imaju svega – od polufašističkih stranaka koje prosipaju otvorenu mržnju prema drukčijima do proarapskih stranaka koje nisu sramežljive u parlamentu i bitan su faktor svakih izbora. Imate šup… Netanjahua koji podilazi ekstremnoj desnici i prosipa antipalestinsku politiku u predizborne svrhe, pa se onda ispričava poslije izbora. On i samo on je osoba koja može zaustaviti ekspanziju i etničko čišćenje na Zapadnoj obali. Vrlo lako, samo ako to želi.
Imate svakodnevno zauzimanje novih ulica u Istočnom Jerusalemu i na Zapadnoj obali, znači etničko čišćenje na nekakav čudan polumirovan način koje je zločin. Protiv toga je veliki dio izraelske javnosti. Nikad nije dosadno ovdje. Evo, sada dolazi sve više Jevreja iz Francuske koji se ne osjećaju više sigurni tamo. To je dobro za izraelsku ljevicu, ali je pogubno za pitanje daljnjeg naseljavanja tuđih prostora.
Ovo je država stvarno ogromnih kontrasta i dan danas pokušavam shvatiti sve pojave. Nakon par godina svađanja sa svima oko sebe, skontao sam da ne kontam puno toga i da na kraju ispadam gori i od jednih i od drugih.

Rat Vas je potjerao iz rodnog Brčkog u Hrvatsku. Tamo Vas je ljubav vezala za Zagreb, a nova Vas je ljubav odvela u Tel Aviv. Jeste li čovjek koji više sluša srce, a ne glavu?
Jesam, više slušam srce. Mozak se može i pokvariti, i nagovoriti. „Mislim, dakle postojim“ je jedna od najvećih gluposti.

Ljetos, u vrijeme sukoba u Gazi, postali ste meta mnogih anonimnih i manje anonimnih na društvenim mrežama. Bilo je i otvorenih prijetnji i vrijeđanja po svim osnovama. Jesu li, po Vama, društvene mreže postale teren za istresanje frustracija i širenje govora mržnje?
Naravno. Moje prvo uvjeravanje u to je bilo kad sam, jako davno, pročitao pljuvanja po Janici Kostelić. Nezamislivo. Onda sam skontao da će popljuvati svakog čovjeka koji nije pripadnik nekog krda, diskreditovati ga po svakoj osnovi. Postaješ izdajica čak i ako ne pratiš fudbal, kamoli šta drugo. Čak i uspješne osobe bez ikakvih fleka, poput Janice. Uspjeh se fakat ne prašta. Svako ko je drukčiji postaje kriv, a samo drukčiji mijenjaju svijest i svijet. To je ostalo nepromjenjivo kroz sve dosadašnje sisteme. Zanimljivo je da su svi koji su mi malkice zamjerali život i brak u Hrvatskoj došli do punog izražaja u slučaju Gaze. Sve zbog izjave da se nadam da su moji prijatelji Palestinci i Izraelci na sigurnom. Stari, ja i u zgradi imam Palestinaca koji zajedno sa mnom trče u podrume.

Zamjeralo Vam se i da se niste oglašavali o napadima na Gazu i patnjama palestinskih civila, pretpostavljam zato što niste zauzeli „pravu“ stranu. Što ste, uopšte, trebali uraditi?
Oglasio sam se na Fejsbuku, ali su ti ljudi to shvatili kao odobravanje ubijanja djece. Uradio sam odličan intervju za Roling Ston u kojem sam pričao o situaciji i oglasio se usred rata. Nisam lik koji komunicira Fejsbukom, Tviterom ili postavlja slike mrtve djece na profil. Posljednji put sam na Fejsbuku, mimo muzike, propratio dešavanja oko poplava u BiH i to da bi privukao pažnju potrebnu za humanitarne akcije vezane uz poplave.
Samo totalni hejter može misliti da sam ja neko ko ne osjeća patnju naroda Gaze.

Kakav je, zapravo, Vaš stav o događanjima u Gazi?
Svi znaju da je izraelska službena politika ta koja je triger svega što se ovdje prošle godine i svih godina desilo. Produkt toga je to da ljudi Gaze, koji su već decenijama okruženi i maltretirani od strane Izraela i arapskih “fol” prijatelja, raketiraju Izrael. Svaki napad na civile s bilo koje strane samo jača desnicu i produžuje nepovjerenje i rat. Izraelska službena politika se ne može poistovjećivati s izraelskim ili jevrejskim narodom koji u dobrom dijelu osuđuju sve negativno što ta politika čini. To je meni slično kao bacanje krivice na sve muslimane svijeta zbog ISIL-ovih idiotarija.
Ne mislim da sam išta loše napravio i nisam zaslužio to što se desilo ma koliko se neki trudili dokazati suprotno.

Foto: blackouthiphop.com

Danas imate i dvije „male“, a zapravo velike ljubavi. Jesu li Vas, s razlogom, odvukle od stvaranja novih rima jer albuma nema upravo onoliko godina koliko ima Vaša kći Jasmin?
Imaš pravo. Totalno sam se podredio očinstvu, pratim dječje programe i trendove u svijetu igrački, smišljam igre, smišljamo skupa pjesmice i trudim se da joj dan bude ispunjen. Možda se ubacim u neki posao vezan za dječje potrebe, jer je tu stvarno velika rupa u cijeloj balkanskoj regiji. Kod nas se zabava za djecu svede na zabavu za roditelje – povedemo djecu na rijeku ili na neko brdo i roštiljamo, a djeca neka se zabavljaju. Jedna ljuljaška i klackalica ne znače ništa. Želim uraditi nešto što će biti striktno za djecu, a roditelji uz kafu da se zabavljaju na svojem Fejsbuku ili na čemu već. Trebaju nam nekakvi centri gdje će sve biti podređeno djetetovoj zabavi.

Bavite se stvaranjem dječjih pjesmica, planirate raditi i na nekim animiranim filmovima. Svojevremeno Vam je dobro išlo i u sinhronizaciji crtaća. Je li to Vaša nova igračka?
Pa jest, ali sve je to za sada na nivou moje želje. Moram još uvijek puno učiti na tom polju i svakim malim scenarijem koji završim skontam još kamaru fora koje sam mogao iskoristiti i uvidim dosta minusa i pogreški, također. Upućen sam u svijet animacije, pogotovo na domaćem terenu. Osim animacija sa društvenim porukama, ne postoji ništa dobro i opipljivo što bi djeci bilo fora. Znači, opet je to animacija za velike. Produkcija u tom svijetu je jako skupa i svaki moj razgovor je u biti zastao baš na tom polju finansija. Drugi veliki problem je manjak animatora u regiji. Jedini veliki projekat koji sam zapazio i koji je došao do ostvarenja je projekat ekipe iz Beograda sa crtaćem o Tesli. Svaka čast!

Radili ste nedavno i na serijalu Perspektiva, koji je realizirala Radio Slobodna Europa, a koja govori o mladima na području Balkana. Kao moderatori, osim Vas, pojavljuju se i Marčelo, Remi i Brano Jakubović. Što ste doznali o mladima, njihovim stavovima i problemima moderirajući svoju dionicu? Imaju li mladi perspektivu ili će većina njih postati dijaspora?
Mladi su zatrovani mržnjom i nerazumijevanjem za drukčije. Ima svijetlih primjera, ali premalo za cijelu regiju. Opet se vraćamo na krdo i na „biti drukčiji i biti kriv“. Ako si u Hrvatskoj i ne sviđa ti se kretensko dizanje desnice uz „Za dom – spremni“ nekog igrača onda si poluizdajnik. Mediji i državni vrh strahuju oštro osuditi takvo ponašanje i stvara se prostor za budale. Neodlazak Kolinde [Grabar-Kitarović] u Jasenovac je vrlo jasna politička poruka. Kao kad se mediji u Sarajevu boje objaviti sliku mladića sa ISIL-ovom majicom na sebi ili kad se curice vozaju u ZET-u sa Vermahtovim majicama i niko ništa ne govori. Samo rasprave i hvatanje u koštac sa predrasudama mogu donijeti ploda, ovo šup… guranje pod tepih je samo loša investicija u budućnost.

Ljude ne dijelim po nacijama, religijama, klubovima
Koja Vam je, zapravo, od zemalja Vašeg življenja postala i domovina? Ili ste postali mali kosmopolit?
– Rođen sam u BiH, u socijalističkom i multinacionalnom društvu. Protjeran sam sa 13 godina, odrastao u Hrvatskoj u katoličkom društvu, pa sam zbog Lile došao u Izrael. Evo, tu sam već 3-4 godine i sad planiramo u Zagreb, a kasnije ko zna. Naučio sam samo ne planirati ništa previše jer sam dokaz za rečenicu ‘nikad ne znaš gdje ćeš završiti’. Ljude ne dijelim po nacijama i religijama ili fudbalskim klubovima. Osjećam se kod kuće i u BiH, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, i u čitavoj regiji. U Izraelu sam ipak samo posmatrač. I tata. Moja domovina je BiH, ali i Hrvatsku doživljavam kao svoj dom.

Feral mi je potrebniji nego ikada
Oštricu kritike društva u Hrvatskoj je ’90-ih držao Feral Tribune, a Vi ste nastavili u prvom desetljeću novog milenija. Ko je od Vas preuzeo štafetu?
– Čitava rep scena, koja je u mnogočemu bila slična panku, preuzela je tu štafetu i to je bio trademark scene. El Bahati, Tram 11, Elemental, TBF, Marchello i još puno njih, svi su ti ljudi radili istu stvar, borili su se sa primitivizmom u svojim sredinama. Trojka iz Feral Tribunea je i dalje aktivna i meni su njihovi tekstovi potrebniji nego ikada. Svi ti izvođači uključujući i nova imena, kao što su Letu štuke, Dubioza, Zoster, Frenkie, Kontra, te ljudi u književnosti, novinarstvu, filmu, pojedini portali u regiji, svi se oni trude održati taj slabašni plamičak na toj tvojoj štafeti. Posljednji primjer je, recimo, krečenje parole ‘Srbe na vrbe’ u Sarajevu. Samir i Nečko su mi tim potezom uljepšali godinu više nego i jedan album koji sam poslušao.

Izvor: Mladen Obrenović Al Jazeera

Оставите одговор