Durmitorske legende (7) – Šaranski toponimi

Bogomolja, pogled iz Premćana – Foto: Kujo Novović

Reljino brdo


Reljino Brdo se nalazi u Brajkovači, u Šarancima i obraslo je šumom i zelenilom.
Relja je bio poznat po snazi i junaštvu.
Priča kazuje kako se Relja, zvani „Krilati“, koji je i do Kosova dospijevo, popeo na ovo divno brdo pod snijegom, zavaljo jednu grudu i svojom desnicom je zavrljačio čak preko Tare. Niko ne zna koliko je dugo lećela bijela gruda. Ali i sada se ono brdo na koje je pala gruda snijega iz Brajkovače zove Gruda.
Tara je neprelazna i nepreskočiva granica između Šarana i Sandžaka, Prekotarja i Zatarja.

Bogomolja


Kad Šaranci nemaše svoje crkve, odabraše jedno zgodno mjesto, oklen se dobro vidi Dovolja, naspram njig, na onu stranu Tare. I ondak okrenuti licem prema Manastiru moljahu se Bogu, a to mjesto prozvaše Bogomolja.

Jezerina


Na ogorelom Kormanu nalazi se mjesto Jezerina. Legenda kaže da je tu bilo nekad jezero. Jedna đevojka pogriješi sa nekim vrlo bliskim rođakom. Da bi sakrila tu sramotu ona svoje novorođenče baci u to jezero i nagne bježati, ali voda iz jezera pojuri za njome. Stigne je na današnjem Zminjičkom jezeru u Šarancima i tu je udavi. Tako vele da je postalo Zminjičko jezero.

Osuđenik


Osuđenik je dobio ime po tome što su se na njemu, u srednjem vijeku, izricale osude ljudima koji su učinjeli neka nedjela. Na istočnoj strani Osuđenika nalazi se jedna velika gomila u kojoj su pronađene ljudske kosti. Po nekima to su kosti kamenovanih ljudi, koji su dobili tu kaznu na Osuđeniku, a po drugima to je ljudska grobnica – način sahranjivanja iz pradavnog doba.

Njegovuđa


Nekada je tu mjesto Njegovuđe bilo more. Onda je to bila jezerska površ. Zatim su se tu Šaranci utrkivali na konjima. U toku rata ovdje je bio izgrađen aerodrom, tu se smjestila engleska misija i odatle su avionima slati ranjenici za Italiju.
Ali zašto se zove Njegovuđa? Predanje kaže da je nekada sva Njegovuđa bila međama izdijeljena i da su se Šaranci oko međa često svađali te su se stalno čuli glasovi:
„Nije nego ođe! Nije nego ođe!“ Te tako prvo postane Negovođa, pa Njegovođa i najposlije Njegovuđa.

Pasji nugo


Pasji nugo se nalazi u Šarancima nedaleko od Bara Žugića. Ovo selo je nekada bilo vrlo bogato, a položaj mu je izvanredno lijep.
Priča se da je nekada bilo poznato po velikim buljucima ovaca, krdima govedi i bijesnim atima. A onda je jednom naišlo sušno ljeto, zla godina i još gora zima. Nije bilo sijena za stoku i tada je krepalo mnoštvo govedi i ovaca.
Prema jednoj priči sva paščad iz Šaranaca dolazila su ovamo da se najedu, jer je pokrepale stoke bilo na sve strane. I kad god je neko upitao gdje mu je pas, ljudi bi odgovarali: „Eno ga u Pasjem nuglu“. Tako se ovo selo prozove Pasji nugo.
Međutim, kada je ovamo došao kralj Nikola i vidio kako je to divno selo rekao je: „Nemojte, ljudi, da ovako lijepo selo nazivate tako ružnim imenom. Dajte, neka se zove Dobri nugo“.
Tako je i bilo: selo se danas zove Dobri nugo, ali ljudi pamte i staro ime: Pasji nugo. Tu su nekada živjeli Žugići, Anđelići i Popadići.

Skakavac


Krene Miralaj sa ordijom iz Pljevalja put Nikšića i Cetinja da se nađe na pomoći pritiješnjenom Omer – paši. I svome se Muhamedu zavjeri: e će, beli, sažditi jogune Šarance.
Ovi dočuju za begove naume i odmak se skupe u čete. U pomoć im priteknu i Jezerci da združeni dočekaju dušmansku silu.
Hara i pali Miralaj sa svojim suvarijama na atima arapima, a za njim dim i garevina.
licem na Preobraženje nastupi s’ Polja kolašinskih u selo Rudance. Uskipljeli Šaranci i Jezerci ljuto ga napanu, te od prve ubiju i njega i njegovog doglavnika Asana Drndu. Silesija se smete kako ovce bez predvodnika. Ne zna šta će ni kud će.
Uto se i nebo smrče, huknu vjetrušina, grmnuše gromovi, jeknuše sure gore. Dvojestruko sjevkaju puške kremenjače i munje svjetlice: ne znaju Turci bijul’ Crnogorci il’ viša sila. Skoljeni odasvud sunu u selo Pode, no otud ig suzbiju šaranske straže. Oni se smućeni obore niz litice posjeklice u Taru. Sa jedne kamene grede strmekne se u ambis na hiljde konjanika.
Podave se u lednoj brzici na kamari i konji i ljudi, da čoek mogade pregaziti vodu, a da opanak ne skvasi.
Krš sa kojeg se Turci na konjima slomataše u rijeku prozvaše Skakavac.

Kujo Novović

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

Оставите одговор